Čak tri četvrtine radnika u svijetu radi u nesigurnim (prekarnim) uvjetima rada pokazalo je nedavno objavljeno istraživanje Međunarodne organizacije rada (ILO). Među tim radnicima dominiraju oni bez ikakvog ugovora o radu (60%), osobito u tzv. zemljama u razvoju među koje su ovom prilikom uračunate i zemlje regije. No i među radnicima koji imaju zakonski regulirano zaposlenje posljednjih su desetak godina oni s ugovorima “na određeno” prestigli broj “stalno zaposlenih” (svega 42%). Osim neadekvatne zaštite u većini nerazvijenih zemalja, visoke brojke radnika s prekarnim radnim mjestima posljedica su i sustavnog nastojanja vlada u razvijenim zemljama da provedu tzv. fleksibilizaciju rada.
Iako je ta fleksibilizacija uglavnom provođena uz obećanje lakšeg zapošljavanja ili veće mogućnosti stjecanja iskustva, izvještaj ILO-a nedvosmisleno pokazuje kako je porast prekarnih radnim mjesta u izravnoj vezi s povećanjem siromaštva. Također, osim što su dramatično povećali imovinske razlike, nesigurni su poslovi podbacili i u svom osnovnom obećanju – otvaranju radnim mjesta. To je prije svega posljedica pokretanja “začaranog kruga”, odnosno smanjivanja potrošnje uslijed smanjenih i nesigurnih primanja. Ovaj problem bi se u narednim godinama mogao i dodatno pogoršati, prije svega s obzirom na smanjeni broj radnika s mirovinskim osiguranjem, pri čemu mirovine uglavnom ostaje “privilegija” stalno zaposlenih.
Paralelno s fleksibilizacijom rada nakon 2008. godine u nekim područjima (osobito Europskoj uniji) znatno se smanjila i stopa novih zapošljavanja, sa 0,9% godišnje (2000.-2007.) na svega 0,1% (2008.-2015. godine). Uz to, smanjenje stope zaposlenja odrazilo se neravnomjerno na radnike s obzirom na spol: postotak žena među zaposlenima znatno se smanjio, dok se istodobno povećao njihov udio među zaposlenima na privremenim poslovima, osobito onima s manje od 30 radnih sati tjedno. Istraživanje pokazuje kako fleksibilizacija rada ne samo da nije pomogla rješavanju ekonomske krize od 2008. godine naovamo, već je i izrazito negativno utjecala niz društvenih procesa preko smanjene sigurnosti i položaja većine stanovništva te time dodatno otežala krizu.
Unatoč tome, smanjenje radne sigurnosti ostaje politički cilj mnogih vlada, uključujući i one u zemljama regije.