Rasprava o financiranju visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini postupno, ali sigurno kreće u krivom smjeru. Kako javni univerziteti u toj zemlji iz entitetskih i kantonalnih budžeta jedva da dobivaju neka sredstva, sve su učestalije rasprave o alternativnim izvorima financiranja. Pri tom se kao neke od mjera navodi neadekvatan udio studentskih kredita, ili povećanje školarina za suficitarna zanimanja. Poprilično autopatronizacijski u Bosni i Hercegovini na bolonjsku se reformu gleda kao na doseg kojem Bosna još nije dorasla, pa se nekritički pristupa načelima poput usklađivanja obrazovanja s tržištem rada.
Kvaliteta obrazovanja u bilo kojoj zemlji, primarno ovisi o visini javnih ulaganja u njega. Najbolji dokaz za to su korelacije između rezultata PISA istraživanja i javnih izdvajanja za obrazovanje pojedinih zemalja – činjenica da zemlje s najboljim PISA istraživanjima ujedno imaju i najveća javna izdvajanja za obrazovanje nije slučajna. Sljedeći mit o usklađivanju tržišta i obrazovanja dekonstruiraju i podaci o vlasništvu nad patentima – tako primjerice u Sjedinjenim Američkim Državama čija se sveučilišta obično smatraju najboljima na svijetu najveći broj patenata drže upravo javna sveučilišta, a ne privatna.
Raskrinkavanje trećeg mita o usklađivanju tržišta i obrazovanja možda je i najvažniji. Nemoguće je uskladiti obrazovanje s tržištem rada u potpunosti jer je tržište dinamičnije od obrazovanja. Radna snaga koja se obrazuje na visokim učilištima na tržište rada izlazi tek tri do pet godina kasnije, a “potrebe” tržišta u tih se tri do pet godina mogu znatnije promijeniti već prema globalnim ekonomskim kretanjima – može se na primjer razviti ekonomska kriza koja može poremetiti odnose, ili se primjerice može dogoditi da neka industrija počne ubrzano seliti svoje pogone u neki drugi dio svijeta radi pogoršanih uvjeta u zemlji domaćinu ili poboljšanih u nekoj drugoj zemlji, itd… ovakvih primjera je mnoštvo, a pri raspravi o financiranju visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini ona se ne uzimaju u obzir.
Umjesto toga, govori se o “neispunjenim uvjetima” za novo povećanje školarina, o “svjetlosnim godinama” udaljenosti bh. obrazovanja za europskim, nekritično se govori i o “nedovoljnom studentskom kreditiranju” u bh., itd… Međutim, sve mjere koje se nekritički i mehanički preuzimaju iz susjednih zemalja neće riješiti probleme bh. obrazovanja, već bi mogle postići upravo suprotno, dodatno udaljiti bh. obrazovanje za nekoliko “svjetlosnih godina” od europskoga.
U situaciji ekstremnih mjera štednje, najveće ekonomske i duboke socijalne krize, najrazvijenije zemlje Europe ukidaju školarine i dižu ulaganja u obrazovanje, stoga traženje alternativnih izvora financiranja i vezivanje bh. obrazovanja uz strana sveučilišta i EU fondove nije ni najmanje inteligentna opcija i na temelju iskustava svih ostalih zemalja može se tvrditi da će dodatno, ako je to uopće moguće, pogoršati kvalitetu obrazovanja u BiH.