Agencija Europske unije za temeljna prava objavila je izvještaj o “ozbiljnim oblicima iskorištavanja radnika”. Riječ je o službenom, iako nespretnom prijevodu termina “severe labour exploitation” kojim se označavaju prakse poslodavaca da prisiljavaju radnike na protuzakonite uvjete rada kao što su predugo radno vrijeme, neadekvatnim smještaj ili nesigurnost na radnom mjestu. Iako izvještaj inzistira kako su prakse raširene u mnogim sektorima i po cijeloj Uniji, od 217 primjera velika većina se odnosi na radnike iz novih, istočnih članica Unije u zapadnoj Europi.
Radi se uglavnom o sezonskim radnicima u ugostiteljstvu, poljoprivredi ili građevini koji su pritisnuti visokom nezaposlenošću u svojim zemljama prihvatili ponude za privremeni rad na Zapadu. Osim niskih plaća koje, kako pokazuje izvještaj, mnogima nisu bile ni isplaćene, velik broj radnika susreće se i neprimjerenim zahtjevima poslodavaca koji uz iscrpljujuć rad od radnika očekuju da sami plaćaju smještaj, prijevoz ili hranu. No s obzirom na svoju poziciju stranca sa često nelegalnim zaposlenjem nisu u mogućnosti zahtijevati čak ni osnovna zakonom garantirana prava.
Općenito, borba protiv nedokumentirane migracije, odnosno tzv. ilegalnih imigranata, ozbiljno ugrožava pokušaje sprječavanja “teške radne eksploatacije”. Policija i sudstvo žrtve ovog oblika kršenja radnih prava zapravo tretiraju kao prekršitelje, odnosno progone ih kao “ilegalne radnike”. U pravilu se stoga događa da su radnici prvo uhićeni kao “ilegalci”, dok su njihovi eksploatatori eventualno tek kasnije prijavljeni zbog ovog osobito teškog oblika iskorištavanja, pokazuje izvještaj.
Iako izvještaj kao “pozitivne prakse” navodi osnivanje posebnih komisija i tijela za bavljenje ovim problemom, iz podataka koje donosi očito je kako te mjere zapravo nisu donijele nikakve relevantne rezultate. Najznačajnija je ipak bila uloga sindikata u pojedinim zemljama sa snažnom tradicijom radničkog organiziranja. Sindikati su prepoznali kako se pitanje jeftinog rada migranata koji onda smanjuje nadnice i ostalim radnicima može riješiti organiziranjem tih radnika i pomaganjem u njihovoj borbi za bolje uvjete. No u više u pola zemalja sindikatima je zakonski zabranjeno da se bave slučajevima ovih radnika, s obzirom na njihov “ilegalni status”.
Dakle unatoč pozitivnim primjerima, “teška eksploatacija” radnika ostaje ozbiljan problem koji se na Zapadu uglavnom nastavlja gledati ne kao problem radnih prava, nego kao problem “ilegalnih” migracija čime se onemogućuje radnička solidarnost, nadnice svih radnika ostaju ugrožene, a politička se scena pomiče prema ekstremnoj desnici čije politike implicitno potiču nastavak i zaoštravanja “teških oblika eksploatacije” radnika.