Rasprave koje prate uvođenje jedinstvenog digitalnog tržišta na razini Europske unije koncentriraju se na prividna proturječja između “nacionalnih” kulturnih interesa i zajedničkog europskog interesa. Pritom se zanemaruje ključna odrednica koja povezuje obje pozicije, a to je osiguravanje nesmetanog procesa akumulacije kapitala u sektoru proizvodnje digitalnih dobara i usluga. I na toj se razini očituje presudno “proturječje” europske politike: slobodno tržište unutar Unije, protekcionizam na globalnom tržištu.
Prije dva tjedna smo u priopćenju Ministarstva kulture Republike Slovenije mogli pročitati kako je ministrica, Julijana Bizjak Mlakar, na sjednici Vijeća EU za obrazovanje, mlade, kulturu i sport “naglasila da bi jedinstveno digitalno tržište u punoj mjeri moralo uzimati u obzir kulturnu i jezičnu raznolikost u Europskoj uniji (EU) te da pri tom treba u najvećoj mogućoj mjeri zaštititi mala i specifična tržišta audiovizualnih usluga, koja su posebno ranjiva.” Sjednica, održana 19. maja u Bruxellesu, bila je posvećena savjetovanju ministara država članica oko strategije uspostavljanja jedinstvenog digitalnog tržišta na razini EU. Uvođenje jedinstvenog digitalnog tržišta prioritetni je zadatak Europske komisije, kojeg komesar za digitalnu ekonomiju i društvo, Günther H. Oettinger, gorljivo zagovara kao nužan institucionalni odgovor na sve veću važnost uloge digitalnih tehnologija u suvremenom kapitalizmu.
Zbog ubrzanog razvoja digitalnih tehnologija – koje čine tehnološku podlogu za djelovanje kulturnih i kreativnih industrija, među koje spadaju i audiovizualna industrija, oglašivačka, dizajnerska itd. – dolazi do neprestanih promjena radnih procesa i proizvodnih mogućnosti u navedenim industrijama. Čijim će interesima pogodovati nove proizvodne mogućnosti, političko je pitanje, koje ovisi o odnosu društvenih snaga. Štoviše, javne politike koje oblikuju formalno-pravni okvir i time sudefiniraju uvjete proizvodnje nisu neutralne, već djeluju u korist interesa određene skupine aktera. Na sastanku ministara posvećenom budućoj europskoj audiovizualnoj politici, mogli smo s jedne strane čuti zahtjeve za protekcionističkim politikama u ime zaštite “nacionalnog interesa”, dok s druge strane Europska komisija zahtijeva unutarnju liberalizaciju u ime “europske konkurentnosti” na globalnom tržištu. Ipak, kao što ćemo vidjeti, unatoč tome što se odnosi između institucionalnih predstavnika država članica EU, kao i same EU kao jedinstvenog predstavnika europskog tržišta te ostalih globalnih aktera možda čine antagonistični, a politike koje zagovaraju međusobno isključive, regulacijski mehanizmi i društveni učinci njihovih politika, nisu samo slični, već i klasno – a ne teritorijalno – specifični.
Mehanizam podizanja konkurentnosti EU
Sa stanovišta liberalne politike Junckerove komisije, glavni razlozi za nekonkurentnost europskih tvrtki na globalnom tržištu roba i usluga, uključujući i audiovizualni sektor, leže u neusklađenosti zakonskih regulativa i različitim stupnjevima razvoja infrastrukture među članicama EU, ali prije svega u fragmentiranosti unutarnjeg europskog tržišta. Dok vodeće zemlje na globalnom tržištu – SAD, Kina, Koreja – već dulje vrijeme raspolažu cjelovitim strategijama očuvanja vodeće pozicije na području digitalnih tehnologija, Europa i dalje ostaje bez strategije te na tom području zaostaje za ostalim globalnim akterima. Stoga se Junckerova komisija zalaže za ujednačavanje zakonskih regulativa na području digitalnih usluga i roba kako bi uspostavila jedinstveno digitalno tržište na razini EU. Slobodni protok digitalnih usluga trebao bi, naime, osnažiti prekogranično poslovanje, ukloniti geografske blokade te povećati raznolikost i kvalitetu ponude digitalnih usluga i roba, dok bi istovremeno, omogućivši kreativnim industrijama unutar EU da se okoriste digitalnim okruženjem, trebao jačati izvoz tih usluga i roba na globalno tržište.
Prvi korak na putu podizanja globalne konkurentnosti EU na području digitalne proizvodnje bila je Direktiva o audiovizualnim i medijskim uslugama (AVMS) donesena 2010. godine, koja je omogućila slobodni protok audiovizualnih usluga na razini EU. Sljedeći korak tek treba napraviti, i to u smjeru pripreme strategije za uspostavljanje jedinstvenog digitalnog tržišta. Jedinstveno digitalno tržište, ili Digital Single Market (DSM) dio je prioriteta Junckerovog plana oživljavanja ekonomije EU. U njemu stoji kako bi DSM trebao obogatiti europsku ekonomiju za dodatnih 250 milijardi eura, stvoriti stotine tisuća novih radnih mjesta, prije svega za mlade te pripomoći izgradnji dinamičnog društva znanja. Uspostavljanje DSM-a pretpostavlja harmonizaciju zakonskih regulativa vezanih uz digitalne usluge, autorska prava i telekomunikaciju između članica EU, a posebnu pozornost strategija EU poklanja i digitalnim platformama, geoblockingu, neutralnosti mreže, i sličnim pojmovima i tehnologijama. Strategija uspostavljanja DSM-a je, znači, regulacijski mehanizam europske audiovizualne politike, kojim se želi nove proizvodne mogućnosti, koje je donijela digitalna revolucija, prilagoditi potrebama tzv. slobodnog tržišta.
Nacionalni interes
Europsku audiovizualnu politiku definiraju prvenstveno konfliktni ciljevi država članica koji su posljedica onoga što regulacijska teorija naziva “akumulacijskim režimima”. Radi se o procesu akumulacije kapitala, posebnog oblika proizvodnje viška vrijednosti, temeljne karakteristike svakog kapitalističkog društva. Akumulacijski režim pojedine zemlje ovisi prvenstveno o odnosima između društvenih aktera i raspoloživim tehnologijama, a njegova struktura i dinamika moraju biti prikladno društveno regulirane. Krovni regulator na nacionalnoj razini je država, koja društvene antagonizme i klasne konflikte prevodi u konflikte među interesima različitih društvenih aktera. Iako postoje različiti načini regulacije, njihovo oblikovanje nije proizvoljno, već je strukturno podređeno prisili valorizacije kapitala, koja se temelji na, primjerice, poopćavanju robne proizvodnje, širenju najamnog rada, masovnoj proizvodnji i potrošnji, i sl. Institucionalni predstavnici različitih društvenih skupina, poput recimo sindikata, predstavnika industrije, medija, znanstvenih i kulturnih ustanova i sl., kroz konflikte i protivljenja fiksiraju sadržaj tzv. “javnog interesa”, koji na razini države zadobiva oblik “nacionalnog interesa”.
Na razini EU “nacionalni” kulturni interesi pojedinačnih država su prvenstveno interesi “nacionalne” kulturne i kreativne industrije, koji se međusobno razlikuju već prema položaju pojedinačne države unutar međunarodnog poretka. Oblikovanjem zajedničkih europskih politika i regulacijskih mehanizama pojedinačne članice pokušavaju svoje interese prenijeti na cijelu uniju (kao u slučaju Francuske, koja inzistira na “nacionalnim kvotama” za “nacionalnu” kulturnu produkciju, ili u slučaju Velike Britanije koja zagovara načelo države izvora). S jedne strane Direktiva AVMS, koja se temelji prvenstveno na načelu države izvora, dozvoljava ponuđačima televizijskih programa koji su registrirani u jednoj od država članica da poštuju propise države u kojoj im je sjedište, a nisu primorani poštivati zakonodavstvo država članica u kojima nude svoje usluge. S druge strane, države članice moraju osigurati nesmetan prijem i distribuciju audiovizualnih medijskih usluga iz drugih država članica EU. Kao što je na sastanku ministara upozorila slovenska ministrica za kulturu, malim tržištima poput slovenskog takva je EU regulacija problematična iz više razloga.
Protekcionizam i liberalizacija tržišta
Slovenija je Direktivu AVMS implementirala donošenjem Zakona o audiovizualnim medijskim uslugama (Zakon o avdiovizualnih medijskim storitvami) 2011. godine. Implementacija navedenog zakona, zajedno s digitalizacijom televizijskog tržišta u kabelskim sustavima i programskim paketima televizijskih usluga putem internetskog protokola (IPTV), zaoštrila je konkurenciju na lokalnom tržištu audiovizualne produkcije, kako na kvantitativnoj, tako i na kvalitativnoj razini. Kvantitativno se povećao broj stranih ponuđača televizijskih programa koji svoje sadržaje nude u Sloveniji, a kvalitativno su uvedena dvostruka zakonska mjerila, budući se od stranih ponuđača ne zahtijeva poštivanje zakonski određenih programskih kriterija, koji su obvezujući za lokalne ponuđače televizijskih programa. Primjer takvih kriterija su zakonski zahtijevana kvota, odnosno udio, slovenskih audiovizualnih djela u sklopu dnevnog programa. Lokalne televizijske stanice moraju u sklopu svoga programa određeno vrijeme namijeniti emitiranju “slovenskih audiovizualnih sadržaja”, čime se lokalnim producentima garantira ostvarivanje prihoda. Opstanak sistema kvota od iznimne je važnosti prvenstveno za “nacionalne” kulturne i kreativne industrije, koje su potrebne za održavanje procesa akumulacije kapitala na nacionalnoj razini.
U tom svjetlu moramo promatrati i zahtjev slovenske ministrice za protekcionizmom malih (“nacionalnih”) tržišta. Slovenska ministrica kulture se žali na europsku regulaciju u području oporezivanja koja stranim ponuđačima televizijskih programa dozvoljava da “prihode od oglašavanja ne ulažu u produkciju kvalitetnih i raznolikih domaćih audiovizualnih djela”. Razlog za izuzeće je, slično kao i kod programskih kriterija, načelo države izvora. Stranim ponuđačima je dozvoljena prodaja vlastitog oglasnog prostora u Sloveniji, a pritom nisu obvezni plaćati porez na promet, koji bi punio slovenski državni proračun i potencijalno služio financiranju lokalne produkcije. Prodaja oglasnog prostora je najvažnija djelatnost kako za lokalne, tako i za strane ponuđače televizijskih programa, a uspješnost prodaje ovisi od udjela gledanosti kojeg pojedini televizijski program ostvaruje na temelju popularnosti među gledateljstvom. Popularnost na slovenski jezik titlovanih sadržaja i prevedenih reklamnih poruka je, prema podacima European Audiovisual Observatory, 2013. godine u Sloveniji bila procijenjena na udio gledanosti od jedne četvrtine. Visoki udio gledanosti učinio je njihov oglasni prostor privlačnijim za potencijalne naručitelje reklama, a istovremeno je negativno utjecao na oglašavanje na televizijskim programima lokalnih ponuđača, koji poreze plaćaju u Sloveniji.
Konfliktni odnosi između različitih aktera ne određuju samo oblikovanje politika na “nacionalnoj” i europskoj, već i na globalnoj razini. Dok EU prema unutra djeluje kao platforma za ostvarivanje interesa različitih industrija na teritoriju EU, prema van Unija nastupa kao jedinstven globalni akter. Tako strategija za uspostavljanje DSM-a, kojoj je bila posvećena sjednica Vijeća EU za obrazovanje, mlade, kulturu i sport, kao i Direktiva AVMS, doduše liberaliziraju unutarnje tržište EU, na globalnoj razini funkcioniraju kao regulacijski mehanizmi europske audiovizualne politike u svrhu zaštite audiovizualne industrije EU. Postojeće institucionalno uređenje omogućava europskoj audiovizualnoj politici dihotomno djelovanje – unutar EU djeluje prema principima liberalnog tržišta, dok na globalnoj razini djeluje protekcionistički u odnosu prema ostalim globalnim akterima. Protekcionizam na globalnoj razini čest je predmet pregovora i sporova u okviru Svjetske trgovinske organizacije (WTO), budući se institucionalni predstavnici, prvenstveno Sjedinjenih Američkih Država, zalažu za ukidanje protekcionističkih politika. Uostalom, sve su se članice EU (uključujući i Sloveniju, 1995. godine) potpisavši General Agreement on Trade in Service (GATS), obvezale na progresivnu liberalizaciju bez protekcionističkih mehanizama (na koje se u WTO-u gleda kao na diskriminatorne mjere) i na području audiovizualnih usluga.
Institucionalizacija kulturne raznolikosti
Dok su u GATS-u audiovizualne usluge definirane prvenstveno kao ekonomska djelatnost, u dokumentima EU su, na zahtjev europskog parlamenta, definirane kao “kulturne usluge jednako koliko […] i ekonomske usluge”. Dvostruka definicija audiovizualnih usluga, u kombinaciji sa ugovornom obvezom o djelovanju EU, koja institucijama Unije nalaže da u svojem djelovanju poštuju i potiču kulturne i jezične raznolikosti, čine institucionalnu podlogu za protekcionističku orijentaciju europske audiovizualne politike na globalnoj razini. Također čini i institucionalnu podlogu na koju se poziva slovenska ministrica kulture, kada poziva na protekcionizam malih (“nacionalnih”) tržišta na razini EU. Međutim, europska audiovizualna politika – koja se s jedne strane zalaže za podizanje tržišne konkurentnosti na globalnom audiovizualnom tržištu, dok s druge pak želi očuvati pluralizam i kulturnu te jezičnu raznolikost audiovizualne produkcije na razini EU – tek je prividno unutarnje kontradiktorna, budući da ova dva zahtjeva nikako nisu međusobno isključiva. Kao što upozorava Maja Breznik u članku “Culture between ‘l’ exception cullturelle’ and ‘cultural diversity’”, koncept kulturne raznolikosti odnosi se prije svega na razvoj lokalnih kulturnih i kreativnih industrija, koje čuvaju nacionalne i etničke specifičnosti, a istovremeno služe prepoznatljivosti i konkurentnosti na globalnom tržištu. Regulacijski mehanizam “nacionalnih” kvota, koji podiže tržišnu konkurentnost “nacionalnih” kreativnih industrija, temelji se upravo na takvom konceptu kulturne raznolikosti.
S obzirom da očuvanje kulturne i jezične raznolikosti nikako ne znači da je određena proizvodnja izuzeta iz ekonomskih aktivnosti, spominjanje kulturne raznolikosti u dokumentima institucija EU usko je povezano s razvojem tržišta. Stoga je prema mišljenju Vijeća EU za obrazovanje, mlade, kulturu i sport “[u] vrijeme brzih tehnoloških promjena i nepredvidljivog razvoja tržišta ključno […] poticati kulturnu i jezičnu raznolikost i konkurentnost u svim mjerama politika koje utječu na europsku audiovizualnu industriju na europskoj razini i na razini država članica.” Zato nas ne bi trebala iznenaditi odluka na sjednici od 19. maja da se – unatoč problemu malih tržišta, koje prema mišljenju slovenske ministrice kulture treba zaštititi unutar jedinstvenog digitalnog tržišta na razini EU – zadrži načelo države izvora kao oslonac, a Direktivu AVMS kao temeljni dokument za buduću europsku audiovizualnu politiku.
Reprodukcija kapitalističkih odnosa
Borba konfliktnih “nacionalnih” interesa u briselskoj areni, koja oblikuje europsku politiku, ne smije nas zavarati da postoji izbor između nacionalne i europske politike. Unatoč prividnoj proturječnosti između nacionalne i europske politike, prave razlike među njima nema. Obje politike se zalažu za stvaranje povoljnih uvjeta za proces akumulacije kapitala na području audiovizualne produkcije. Stoga se prevladavajući diskurs, kako na “nacionalnoj”, tako i na europskoj razini, temelji na pretpostavci da je kulturna proizvodnja, u koju ulazi i audiovizualna produkcija, ekonomski bitna, što znači da je u toj domeni moguće ostvariti zadovoljavajuću nivo proizvodnje viška vrijednosti, odnosno profitnu stopu. U skladu s tom pretpostavkom, obje politike potiču određen način proizvodnje, na sličan način definiraju njezinu svrhu te sa stajališta proizvođača sadržaja imaju sličan učinak. Da bi se ostvarili profiti, kulturna proizvodnja mora biti organizirana prema principu industrije, kojoj za nesmetano funkcioniranje treba razvijeno tržište. Stoga i europski i lokalni političari i političarke, kada govore o razvoju tržišta, zastupaju prvenstveno interese kulturne i kreativne industrije. Generalni učinak obiju regulacijskih politika jest širenje kapitalističkih odnosa na područje kulture. Za područje kulturne proizvodnje to znači da se raznovrsna kulturna proizvodnja reducira tek na proizvodnju kulturnih i kreativnih industrija, da se kroz proizvodnju isključivo za tržište kulturni proizvodi komodificiraju te da se zbog promijenjenih radnih uvjeta neposredni proizvođači kulturnih sadržaja proleteriziraju.
Obje politike iz pregovora i pravnih dokumenata sustavno isključuju diskurs i aktere koji se bave prvenstveno društveno-političkim pitanjima kulturne proizvodnje, a ne toliko njezinim ekonomskim aspektima; aktere i diskurse koji bi mogli nuditi nekapitalističke institucionalne modele, koji bi proizvodnju organizirao na način usmjeren zadovoljavanju društvenih potreba. Regulacijski mehanizmi u ime zaštite od tržišta, poput ranije spomenutog sistema kvota, kompatibilni su s akumulacijom kapitala te kao takvi stabiliziraju proces materijalne proizvodnje na području audiovizualnih usluga. Takve mjere ničime ne uvode, niti potiču načine audiovizualne proizvodnje drugačije od već uvriježenog, ni u stranim, niti u “nacionalnim” kreativnim industrijama te ne omogućavaju estetska odstupanja od standardizirane industrijske produkcije. Sistem kvota ne mijenja radne uvjete direktnih proizvođača audiovizualnih sadržaja, kojima se u ime podizanja konkurentnosti ustvari intenzivira radni proces, pooštrava radna disciplina te time snižava cijena njihove radne snage.
No Vijeće EU za obrazovanje, mlade, kulturu i sport ove negativne učinke slobodnog tržišta ne primjećuje te sa zalaže za uspostavljanje jedinstvenog digitalnog tržišta, koje bi cjelokupnu digitalnu proizvodnju organiziralo prema principu liberalnog tržišta. Stoga će se akteri na slovenskom tržištu, koje slovenska ministrica kulture želi zaštititi, u budućnosti suočavati sa još snažnijom konkurencijom. A zaštita nije potrebna tržištu. Zaštita od društveno razornih posljedica kapitalističkog tržišta potrebna je prvenstveno takvom društvu u kojem bi kulturna proizvodnja poticala egalitarniji i solidarniji razvoj.
Sa slovenskog preveo Goran Matić