Autonomna ili bilateralna odluka?
Grčka je vlada jučer obznanila Međunarodnom monetarnom fondu (MMF) kako neće isplatiti tranšu duga kojoj je rok dospijeća danas, već će to učiniti 30. lipnja zajedno s preostale tri tranše kojima je također rok dospijeća predviđen za lipanj, a ukupno iznose 1,6 milijardi eura. Val komentara i špekulacija koje je pokrenula odluka grčke vlade odmah je nastojao primiriti MMF preko svog glasnogovornika ukazujući na proceduralnu ispravnost. Pozivajući se na odluku izvršnog odbora iz 1970-ih po kojoj članice mogu “skupiti zajedno” više otplata (samo glavnice, ne i kamate) ukoliko je rok dospijeća u istom kalendarskom mjesecu i otplatiti ih na kraju tog mjeseca, jer više otplata u kratkom vremenskom roku može prouzročiti administrativne teškoće. Ovo je drugi put da se posegnulo za tim mehanizmom, isto je učinila jedino Zambija 1980-ih. Iako je odluka proceduralno ovjerena, pokušaji tumačenja njene političke dimenzije ne jenjavaju, što i ne čudi s obzirom da je današnji datum dospijeća funkcionirao i kao svojevrsna poluga u pregovorima grčke vlade s Trojkom o novom zajmu i uvjetima koji ga prate. Osvrnimo sa na okvir i ključne nedoumice pri tim tumačenjima.
Prva nedoumica koja se pojavila i izazvala raspravu odnosi na sam status odluke – radi li se o autonomnoj odluci vlade donesenoj bez prethodnih konzultacija s MMF-om ili je riječ o bilateralnoj odluci i signalu minimalnog odstupanja MMF-a od tvrde linije Trojke? Nagnuća ka takvim interpretacijama pozicioniranja MMF-a u optjecaju su još od 2012. i objavljenog pejpera članova istraživačkog sektora MMF-a u kojem su posumnjali u učinkovitost politika štednje i izostajanje fiskalnog stimulusa, s naglaskom na grčkom primjeru. Nedavno je procurio i interni dokument MMF-a u kojem se stidljivo artikuliraju razilaženja s Europskom komisijom i Europskom centralnom banku po pitanju tretiranja situacije s Grčkom. Iako si zasigurno unutar MMF-a mogu dopustiti veću ideološku fleksibilnost u razmatranjima racionalnih strategija akumulacije kapitala nego unutar Komisije ili ECB-a, teško da ta fleksibilnost, koliko god eventualno bila dobrodošla u širenju javne rasprave, može predstavljati koalicijski potencijal za lijevu vladu. Prije će biti da se radi o tako skučenoj poziciji grčke vlade, a i slabosti ljevice na globalnom planu, da čak i rasprave unutar MMF-a van rigidnih okvira služe kao okidač nade.
Politička pozadina odluke
Druga, presudnija nedoumica, koja za pretpostavku uzima autonomnost odluke vlade bez obzira na utvrđenu proceduralnu ispravnost i mješovite signale iz MMF-a, tiče se političke i strateške pozadine odluke – predstavlja li ona prvi korak ka grexitu (izlasku iz eurozone) ili vlada ostaje pri istoj strategiji i posrijedi je samo taktičko pozicioniranje i kupovanje vremena? Plauzibilnost odgovora na to pitanje uvjetovana je procjenom dosadašnje dinamike pregovora, odnosno odstupanja i ustupaka, kao i procjenom odnosa snaga unutar Sirize, preciznije snage Lijeve platforme koja zastupa prekid pregovora s Trojkom. Prema procjeni člana Lijeve platforme i Centralnog komiteta Sirize, profesora filozofije s londonskom adresom, Statisa Kuvelakisa, radi se o taktičkom potezu jer su se zapravo, po njemu, uloge i pozicije u pregovorima preokrenule. S obzirom na količinu ustupaka koje je već grčka vlada učinila, Trojka je u poziciji da zahtijeva rupturu, daljnju intenzifikaciju reformi, a Siriza se nada održavanju statusa quo, odnosno zadržavanju “meke” štednje.
Prema Kuvelakisu, takozvane crvene linije (PDV, privatizacija, kolektivno pregovaranje i mirovine) od kojih Siriza navodno ne odstupa u pregovorima oko novog zajma u iznosu od 7,2 milijarde eura već su u određenoj mjeri prijeđene u prijašnjim povlačenjima i ustupcima. Ono što Trojka traži je radikalizacija tih reformi, povećanje PDV-a, daljnja privatizacija, demontiranje procedura kolektivnog pregovaranja i smanjivanje mirovina. To jest, Ciprasova “radikalnost” iskazana u ovotjednom članku u francuskom Le Mondeu ne ide zapravo u smjeru kontra politika Trojke kako bi sugerirala retorika, već želi samo osigurati zaustavljanje daljnjih reformi koje bi svojom realizacijom potpuno osporile legitimitet Sirize unutar Grčke s obzirom da ispunjenje predizbornih obećanja ne samo da ne bi bilo na vidiku, već bi stvari krenule u potpuno suprotnom smjeru. Zbog toga Siriza ovim potezom kupuje vrijeme. Ne zbog same otplate, primjerice ministar financija Janis Varufakis tvrdi da sredstava za otplatu “lipanjskog” duga MMF-u imaju, već zbog ugroze demokratskog mandata, odnosno očigledne propasti strategije “dobrog eura” na kojoj su temeljili i predizborna obećanja. Indikativna je u tom smjeru i retorika koja dolazi iz Sirizinog pregovaračkog tima koja kao zadnju polugu unutar propale strategije prebacuje stvar na europske institucije i proziva ih: vi ste odgovorni za budućnost demokracije u Europi. Iako razumljiva poluga koja raskrinkava odnose moći na europskom planu, teško da će ju europski lideri shvatiti ozbiljno. Nijedan dokaz u petogodišnjoj kriznoj politici ne ide u prilog toj okladi.
Odnos snaga unutar Sirize
Druga procjena koju smo naznačili tiče se snage Lijeve platforme unutar Sirize. Prema interpretaciji Financial Timesa, novine u kojoj se buržoazija obraća samoj sebi nešto iskrenije i ozbiljnije nego primjerice u The Economistu, upravo je pritisak lijeve frakcije nagnao Ciprasa da povuče potez odgode plaćanja i “zaprijeti” Trojci kako ovako više ne može. Preciznije, nagnao ga je da ih pokuša impresionirati i kupiti vrijeme i unutar same Sirize. Pogotovo jer je popularnost političkih prijedloga Lijeve platforme koji se zasnivaju za bezuvjetnoj obustavi mjera štednje i neoliberalnih recepata narasla na 44% s obzirom na rezultate glasanja o predloženom dokumentu Platforme na posljednjoj sjednici Centralnog komiteta. No, osnovna poluga koju Cipras koristi u odnosima s lijevom frakcijom Sirize institucionalne je prirode, a ne zavodničke. Naime, Centralni komitet se sastao samo dva puta nakon izbora. Povrh toga, pozovimo se opet na analizu Kuvelakisa, postoji i kadrovski problem koji opstruira demokratske procese unutar same Sirize. Nakon pobjede na izborima velik broj članova morao se preseliti u državni aparat što je u velikoj mjeri opustošilo samu stranku i suspendiralo određene procese zbog dostizanja nužne razine operativnosti vlasti. Iako je to bilo neminovno na samom početku zbog urgentnosti situacije, prema Kuvelakisu, ništa se ne radi u smjeru saniranja tog problema, upravo iz razloga kako bi odlučivanje ostalo na kabinetskom nivou sa što manje interferencija odozdo.
Iako je većina mejnstrim medija i komentatora krenula u interpretacijskom smjeru grexita, čini se da s obzirom na dosadašnji tijek pregovora i dinamiku unutar Sirize, prije svjedočimo taktičkom potezu kojim Siriza kupuje vrijeme. No, ovaj put ne u odnosu prema Trojci koja je ionako odavno zacrtala svoju politiku i samo je radikalizira sa svakim ustupkom koji Siriza ponudi, već prema grčkom narodu koji joj je dao mandat na osnovu očito neizvodivog obećanja kombinacije ostanka unutar eurozone i obustave mjera štednje, kao i prema lijevoj opoziciji unutar partije koja sve više dobiva na snazi što neizvodivost tog obećanja postaje sve razvidnija.