Bugarska se vlada voli deklarirati kao ona koja podržava “poštene”, liberalne i prozapadne poduzetnike, a razračunava se s korumpiranim postkomunističkim oligarsima koji svoj poslovni uspjeh duguju podršci države. Međutim, kao što pokazuje slučaj predsjednika jednog od udruženja poslodavaca, pežorativna oznaka oligarha funkcionira prije svega kao oblik političke diskvalifikacije, bez obzira na stupnjeve korupcije i poslovne modele.
Aktualnu koalicijsku vladu u Bugarskoj predvodi GERB, stranka desnog centra koja je na vlast došla nakon dvije turbulentne godine političkih previranja i masovnih prosvjeda. Situacija se trenutno čini mirnijom, barem na površini, a vladajuća koalicija pokušava nanovo zadobiti neku razinu povjerenja javnosti retoričkim napadima na “oligarhe”. No pobliži uvid u GERB-ova korporacijska prijateljstva otkriva drukčiju i prilično neugodnu sliku, a u pokušaju legitimiranja mjera štednje, vlada nerijetko pribjegava rasizmu. Kako objašnjava sindikalistkinja i društvena aktivistkinja Vanja Grigirova, vladajuća klasa svakoga komu treba socijalna pomoć otpisuje kao Roma, kao nekog tko nezasluženo parazitira na socijalnoj pomoći. Porast etničkog nasilja političke elite ne sankcioniraju već ga koriste u svojim predizbornim igricama kao što pokazuje eskalacija etničkog sukoba između Roma i Bugara u selu Garmen.
S druge strane, vlada tvrdi da je zauzela čvrst stav protiv korupcije i nastoji demonstrirati kako podržava poštene, liberalne i prozapadne poduzetnike koji su neovisni o državi, a suprotstavlja se nazadnim postkomunističkim oligarsima čije investicije ovise o državnoj intervenciji. Dublji uvid međutim pokazuje da je prilično teško razlikovati ova dva modela poslovanja. Novi čelnik KRIB-a (Konfederacije poslodavaca i industrijalista Bugarske) Kiril Domuščijev, koji je blizak GERB-u, ilustrativan je primjer. KRIB je najveća i najutjecajnija poslovna organizacija u Bugarskoj koja se ne srami pokazati svoje bliske veze s vladom i predstavlja se kao lice liberalnog kapitala u zemlji. Dugo ga je godina vodio Ivo Prokopiev, utjecajni poduzetnik, čiji su mediji bili važno sredstvo nametanja neoliberalnih reformi u Bugarskoj.
Jedna od prvih stvari koje je napravila nova vlada, zajedno s poslovnjacima koji su joj bliski, bila je žrtvovanje Cvetana Vasiljeva kao glavnog oligarha, navodno povezanog s opozicijom. No on je također bio čvrsto povezan s GERB-om u vrijeme njihovog prethodnog mandata u vladi, od 2009. do 2013. godine. Otkako je Vasiljev pao u nemilost, dijelovi političke elite sudjelovali su u njegovoj marginalizaciji, a različiti poslovni lideri preuzeli su svoje udjele u “redistribuciji” ostataka njegova poslovnog imperija.
Sadržaj pojma “oligarh”
Političari, poduzetnici i srednjostrujaški mediji Cvetana Vasiljeva rado nazivaju oligarhom. Kiril Domuščijev je primjerice izjavio kako među članstvom KRIB-a “nema nikoga koga bi se moglo nazvati oligarhom”, što je navodno razlog zašto Vasiljev nikad nije bio član KIRB-a. No što oligarh zaista znači? Je li to netko tko je akumulirao svoje bogatstvo na zagonetan način, kapitalizirajući svoje veze s ekonomskom nomenklaturom iz doba socijalizma? Ili pljačkajući javnu imovinu i koristeći javni novac kako bi socijalizirao troškove investiranja? Ili su oligarsi zapravo investitori koji nemaju lijepe manire i ponašaju se agresivno? Stječe se dojam da elita “oligarsima” naziva samo svoje bivše prijatelje, zanemarujući pritom činjenicu da su vlasnici velikih korporacija, prema standardima koje primjenjuju na svoje bivše prijatelje, također oligarsi. Pobliža analiza načina na koji je Domuščijev stekao svoje vlasništvo jasno podupire ovu tezu.
Kiril Domuščijev nije samo čelnik Konfederacije poslodavaca i industrijalista Bugarske već je i izrazito utjecajan poduzetnik. Njegova tvrtka “Advance Properties” bilježi godišnji prihod od preko 260 milijuna eura i skoro četrdeset milijuna eura profita. Imovina tvrtke pritom prelazi 600 milijuna eura. Ovaj poduzetnik samo je ilustrativan primjer prvobitne akumulacije: priča o akumulaciji njegovog bogatstva dovedena u kontekst njegovih biografskih podataka vjerno ilustrira zašto nije moguće krupne poduzetnike koji su ispali iz milosti političke i ekonomske elite nazivati oligarsima, a druge kapitaliste izostaviti iz te kategorije.
Domuščijev ponosno ističe kako je svoj prvi milijun zaradio na pošten i pristojan način – “prodavši ulični štand” početkom 1980-ih. Zaboravlja, međutim, da su se u isto vrijeme on i njegov brat Georgi Domuščijev upustili u uzbudljivi svijet privatizacijskih sporazuma. Kupili su veliki dio poduzeća “Balkan” (tvornice koja proizvodi bicikle) u gradu Loveču, koje je za vrijeme socijalizma vodila njihova majka. Njihov fond “Napredak” sudjelovao je također u privatizaciji regionalne pivovare. Nekadašnji privatizacijski fond braće Domuščijev “Podkrepa Holding” privatizirao je 2000. godine još i tvornicu “Biovet” koja je proizvodila lijekove i bila je jedno od deset najuspješnijih državnih poduzeća u 1999. godini. Sad je dio “Huvepharma Holdinga” koji upravlja s pet tvornica, od kojih su tri u Bugarskoj i dvije u SAD-u.
Poduzetnici koji prijete štrajkom
Domuščijev ima izražena stajališta o politici i rado dijeli svoje liberalne nazore o upravljanju sa širom javnošću. “Javna administracija ne funkcionira dobro, jer postoji veliki višak zaposlenih ljudi”, smatra čelnik KRIB-a, “Kvantiteta ne znači kvalitetu”. Domuščijev objašnjava da ga je iskustvo s privatizacijom naučilo da je većina administrativnog osoblja naprosto beskorisna. Stoga se zalaže za otpuštanja 50% zaposlenih u javnom sektoru. Čelnik KRIB-a izrazio je spremnost da svoje nezadovoljstvo iznese na ulice. Prijetio je da će, ako vlada poveća plaćanja državnih doprinosa za mirovinsko osiguranje za poslovanje, KRIB pozvati svoje zaposlene na štrajk. Domuščijev smatra da “ako sindikati svoje probleme rješavaju izvodeći dvije ili tri tisuće ljudi na ulice, i mi možemo učiniti isto to”.
Uza svakodnevne poteškoće, poslovnjaci su prinuđeni “trpjeti” i državnu intervenciju. No iako to zvuči kao strašan teret, zapravo su “prisiljeni” oslanjati se na svoje političke veze kako bi osigurali javne resurse za svoje investicije. Predsjednik KRIB-a također ne propušta priliku da pokaže kako je žestoki protivnik socijalizma. Primjerice, prema njegovu shvaćanju, javno vlasništvo nad željeznicama nije baš “zapadnjačko”, već je preostatak zaostalog, “socijalističkog” modela, budući da je javno subvencionirano. Unatoč činjenici da je koristio položaj svoje majke u prvim privatizacijskim sporazumima, Domuščijev se žali kako je uspon njegovih roditelja uz društvenu ljestvicu bio zapriječen jer nisu bili članovi Komunističke partije.
Baš kao i ostali bugarski milijarderi, ni Domuščijev nije odolio okušati svoju sreću kao vlasnik nogometnog kluba. Nakon što je 2010. godine napustio upravni odbor nogometnog kluba CSKA iz Sofije počeo je investirati u Ludogorec, mali nogometni klub iz Razgrada. Ludogorec je tada bio u trećoj bugarskoj nogometnoj ligi, a Domuščijev je najprije uložio 25.000 eura kako bi pomogao klubu da dođe u drugu ligu. Nakon nekoliko godina i niza ulaganja, Ludogorec je postao prvak Bugarske nogometne lige.
Javna sredstva kao zalog privatnih investicija
Još na početku ovaj je poduzetnik od općine Razgrad tražio tridesetpetogodišnju “koncesiju” nad gradskim stadionom, ali bez naknade, jer bi Domuščijevljeva tvrtka investirala u njega velike iznose novca. Zaista, popravni radovi kompleksa za treninge u Razgradu vlasnike su koštali 3 milijuna eura, a već tada je općina trošila jednu trećinu svojeg proračuna na financiranje nogometnih aktivnosti. Domuščijev je prilično iskren kada govori o svojim investicijama: “Nogomet je biznis kao i sve ostalo: treba imati proizvod koji nudite i bitni su samo rezultati. Također je važno kontrolirati troškove i prihode”. Domuščijevljevu nogometnu avanturu blagoslovio je još od početka i trenutni premijer Bojko Borisov, koji je pohodio utakmicu na stadionu nakon početka građevinskih radova na drugoj tvornici Huvepharma u gradu.
Obnovu stadiona Ludogoreca koja je uslijedila u 2014. godini financirala je država sa 2,5 milijuna eura državne potpore. Ovaj je novac investiran u izgradnju novog dijela stadiona nazvanog “Moti”, prema najpopularnijem obrambenom igraču Ludogoreca – Cosminu Motiju (Moti je postao popularan kada je u doigravanju protiv Steaue iz Bukurešta za Ligu prvaka u zadnjim minutama igre zamijenio isključenog golmana i obranio dva penala). Obnovu stadiona, očekivano, izvela je tvrtka povezana s predsjednikom KRIB-a. Braća Domuščijev sada namjeravaju ugostiti utakmice Lige prvaka na Razgradskom stadionu, a otvaranje novog dijela stadiona proslavljeno je velikim koncertom Svetlane Ražnatović – Cece, ceremonijom posvećenja mitropolita grada Ruse, kao i nogometnom utakmicom. Premijer Bojko Borisov nazočio je događaju, zajedno s ministrom financija i ministrom regionalnog razvoja.
Animozitet prestaje tamo gdje počinju državne potpore
Nakon što je dojmljiva priredba završila, jedan od novinara pitao je vlasnika Ludogoreca o praznim sjedalima na stadionu, a on ga je agresivno napao nazvavši ga “retardom”, odgurnuvši ga i rekavši da ga ne želi više vidjeti. Brutalno ponašanje izazvalo je lavinu reakcija protiv Domuščijeva, a novinari u štrajku protiv proračunskih rezova na Bugarskom nacionalnom radiju tražili su Domuščijevljevu ostavku na mjesto člana javnog vijeća radija. BNR je retroaktivno obznanio da je biznismen napustio vijeće prije nekoliko mjeseci, no prije ove objave nije bilo nikakvih javno dostupnih informacija o njegovu odlasku. Ukratko, Domuščijev se ni po svojim poslovnim praksama, niti po povezanosti s političkom elitom, pa ni po svojoj ulozi u privatizacijskom procesu ne razlikuje mnogo od svojih parnjaka koje voli nazivati oligarsima. Jedina razlika između “oligarha” kojima je taj naziv prišiven i najmoćnijih poduzetnika u zemlji koji kontroliraju važan dio ekonomije, a taj naziv ne nose je u tome jesu li (još uvijek) u milosti političkih i ekonomskih elita.
Sve u svemu, Domuščijev izgleda nema problema s usklađivanjem animoziteta spram vladinih potpora za socijalna davanja ili potpore javnom sektoru s istodobnim posezanjem za različitim oblicima državne potpore za privatne investicije. On nije akumulirao kapital kao marljivi ulični prodavač, kako sam tvrdi, nego privatizirajući javnu imovinu i koristeći veze sa socijalističkom industrijskom nomenklaturom i novom političkom elitom. Pa ipak, srednjostrujaški mediji i političari nisu ga skloni nazvati oligarhom. Tu etiketu zaslužuju ipak samo pojedini poduzetnici koji se, poput Cvetana Vasiljeva, prinose kao žrtva kako bi se povratilo povjerenje javnosti.
Pristati na optužbu da su samo neki, izdvojeni poduzetnici oligarsi, i to oni koji više nisu u milosti elite, znači opravdati i lišiti odgovornosti elitu kao cjelinu. Kako pokazuje slučaj Domuščijev, to znači prihvatiti dominantnu interpretaciju te iste elite koja kaže da postoji tek nekoliko trulih jabuka, ali općenito gledajući, naša je budućnost u dobrim rukama “poštenih” i strašno marljivih milijardera.
S engleskog prevela: Milena Ostojić