Rezultati popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini, obavljenog 2013. godine, još nisu objavljeni. Od kraja prošle godine objava je bila najavljivana gotovo svakih mjesec dana, ali je uslijed navodnih metodoloških problema obrade stalno odgađana. Kao dodatni poticaj rješenju, ovih dana se u Sarajevu pojavio Pieter Everaers, direktor EUROSTAT-a i međunarodne komisije koja nadgleda izradu popisa bh. stanovništva. Dodatnu notu već itekao uvježbanom i zamornom žanru posjete stranih izaslanika koji rješavaju probleme u BiH pružili su i vodeći ljudi statističkih zavoda u BiH, onog Federacije i onog Republike Srpske. Nakon izjave Everaersa nastavili su pred novinarima već višemjesečnu prepirku oko metodoloških problema.
Osnovni prijepor vezan je uz status (ne)rezidenta. Iz Zavoda za statistiku Republike Srpske smatraju da se ne mogu “preolako” proglašavati rezidentima ljudi koji ne žive stalno na prijavljenom mjestu, odnosno rade u inozemstvu. Ekspertiza iz EUROSTAT-a kaže da status rezidenta mogu dobiti one osobe koje su najmanje godinu dana prije popisa živjele na prijavljenom mjestu ili one koje izjave da će minimalno godinu dana od popisa živjeti na tom mjestu. No, kako tvrdi Everaers, postoji doza subjektivnosti pri toj klasifikaciji, ovjerivši time prijeporu legitimni status. Usput se sastao i s predsjedavajućim Vijeća ministara BiH Denisom Zvizdićem, nastojeći ga uvjeriti da sa sredstvima na raspolaganju potakne rješavanje spora.
Politička i ekonomska pozadina
Također, Everaers se s podsmijehom osvrnuo na nacionalna izjašnjavanja (koja su bila opcionalna) na popisu navodeći Marsovce i robote kao legitimne mogućnosti i pridao puno veću važnost demografsko-ekonomskim pokazateljima popisa. To je potkrijepio nužnošću tih podataka za realizaciju nedavno potpisanog Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između EU i BiH, kao i za politike Svjetske banke i MMF-a, odnosno ekonomske reforme koje su namijenjene “razvoju” bh. ekonomije, a uglavnom su zapravo vezane za intenzifikaciju procesa privatizacije, kao i za promjenu radnog zakonodavstva u korist kapitala.
S druge strane, evidentno je da se iza tzv. metodoloških prijepora kriju presudniji politički prijepori. “Neočekivani” rezultati poremetili bi “etničke kvote”, kao i političku dinamiku potpuno zasnovanu na etncitetu koja je u BiH duboko upisana u funkcioniranje institucija na svim razinama i služi kao materijalna poluga moći etničkih elita i stranaka. Rasprave o popisu i statistički prijepori otkrivaju dvije političke snage čiji planovi ne mogu puno pomoći popisanima – etničke elite koje su duboko, uz pomoć međunarodni aktera čiju ulogu Everaers sakriva sarkazmom, zacementirali devastaciju BiH u društvenom i ekonomskom smislu, i strani kapital, pod pokroviteljstvom međunarodnih institucija, koji nastoji iskoristiti devastaciju kao pogodnu investicijsku klimu. Odgovor popisanih ćemo vjerojatno vidjeti na idućem popisu u obliku daljnjeg trenda migracija.