Tri kosovske opozicijske stranke, predvođene pokretom Samoopredjeljenje (Vetëvendosje), najavile su da će se prosvjedima i drugim akcijama usprotiviti uspostavi takozvanog Specijalnog suda. Taj sud, na čijem osnivanju inzistira Europska unija, ali koji po svemu sudeći neće dobiti nužnu dvotrećinsku većinu u parlamentu, trebao bi se prije svega baviti ratnim zločinima počinjenima od strane pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova (UÇK). Izglasavanje njegovog osnivanja do sada je nekoliko puta odgađano s obzirom da je i za parlamentarnu većinu riječ o delikatnom pitanju. Opozicija pak za naredni period najavljuje eskalaciju, pri čemu – prema izjavama dužnosnika opozicije – protivljenje “neće biti samo verbalno”.
Sporni sud trebao bi biti jedinstvena ustanova koju formalno osniva Republika Kosovo, ali koja bi trebala barem jednim dijelom djelovati u Nizozemskoj. Riječ je o konceptu koji – iako detalji još uvijek nisu poznati javnosti – donekle sliči Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu (ICTY) čije se zatvaranje najavljuje već nekoliko godina. Prigovori opozicije formalno nisu usmjereni protiv procesuiranja pojedinih ratnih zločina, već protiv same institucije Specijalnog suda, koja “negira suverenitet” Republike Kosovo. Ta je država proglasila nezavisnost prije sedam godina, ali je još uvijek pod nadzorom “međunarodnih” organizacija, prije svega kroz misiju Europske unije – EULEX.
Nacija između nezavisnosti i etničke pripadnosti
Misija, čija je formalna misija provođenje “vladavine prava”, nedavno je i sama bila u centru korupcijskog skandala. Ne čudi stoga skepsa opozicije, ali i dijela javnosti, prema uspostavi nove strane instance za suđenje Kosovarima, osobito s obzirom na loše rezultate Haškog suda. Međutim, spor oko Specijalnog suda ima i drugu dimenziju. Naime, nakon prošlogodišnjih izbora, uspostavljena je vladajuća koalicija između dvaju najvećih političkih stranaka koje su izmjenjivale na vlasti još od početka međunarodne uprave nad Kosovom 1999. godine. Formiranje takve “velike koalicije” je u “vođu opozicije” prometnulo pokret Samoopredjeljenje, ambicioznu stranku skromnih korijena.
Pokret koji je nastao kao mala studentska grupa koja se zalagala za nacionalno oslobođenje svoj je rast popularnosti temeljio upravo na kritici međunarodnih organizacija koje još uvijek imaju dominantnu poziciju na formalno nezavisnom Kosovu. Kritika korupcije, neoliberalnih reformi te radikalna retorika i djelovanje donijeli su im popularnost među mlađom populacijom u zemlji u kojoj mladi predstavljaju najveći postotak stanovništva u Europi. Kao “vođa opozicije” Samoopredjeljenje razumije svoju historijsku šansu da se nametne kao jedina alternativa teškom stanju u ovoj zemlji. No u pokušajima da se nametne, pokret se ne oklijeva okoristiti i etničkim tenzijama u zemlji.
Iako formalno nije albanska šovinistička stranka, već se zalaže za nezavisnost Kosova od stranih zemalja, Samoopredjeljenje koristi situacije poput protesta za smjenu ministra Aleksandra Jablanovića ili osnivanja Specijalnog suda kako bi se istaknuo kao snaga koja izražava opće nezadovoljstvo. Artikulirajući etničke tenzije u politički zahtjev za nezavisnošću pokret očekuje da će uspjeti postati dominantna snaga kosovske politike. Koliko će ta riskantna strategija olakšati daljnji uspon Samoopredjeljenja ostaje da se vidi. No u regiji kao što je Balkan, sigurno je kako će se zadaci stvarne nezavisnosti i odbijanja neoliberalizma teško provesti na platformi koja se temelji na potpori jedne etničke skupine.