LGBTIQ pokret u Hrvatskoj se nalazi na političkoj prekretnici. Unatoč konzervativnim preprekama, neke su pobjede izborene i sve važnije postaje artikulirati poziciju prema pitanjima poput socijalne i ekonomske nejednakosti. Ta su pitanja osobito važna jer coming out često za sobom povlači neželjene posljedice poput beskućništva, no mlađe generacije sve su spremnije uhvatiti se u koštac s ovim problemima.
U subotu, 13. lipnja održava se središnji događaj domaćeg LGBTIQ pokreta: Zagreb Pride, odnosno zagrebačka povorka ponosa. Riječ je o događaju koji je zasigurno obilježio posljednjih (skoro) petnaest godina aktivističke borbe za priznanje, a onda i zakonsku regulaciju i proširivanje prava LGBTIQ osoba te bio motor promjena koje su se desile na tom planu. Međutim, širi društveni kontekst kao i transformacija države u vrijeme mjera štednje i njeno polagano povlačenje iz socijalnog servisiranja građana, postavlja nove izazove i za LGBTIQ pokret u Hrvatskoj.
Posljednje dvije godine bile su najintenzivnije za LGBTIQ pokret u Hrvatskoj koji je javno stasao od 2002. godine, nakon prve povorke ponosa, te uz mnoge turbulencije došao do stadija u kojem je postao vidljivi akter na političkoj sceni, suprotstavivši se konzervativnom civilnom sektoru, neizravno vršeći pritisak na Vladu koja je u konačnici sa svojom saborskom većinom odobrila životno partnerstvo, odnosno – skoro bračnu jednakost. Kad podvučemo crtu ispod posljednjih 13 godina vidljivog angažmana dolazimo do zaključka da je aktivističkim i zagovaračkim radom, prisutnošću u javnom, medijskom i kulturnom prostoru postignuto mnogo, vjerojatno i najviše u ovom dijelu Europe. Jedino se u Sloveniji od država bivše Jugoslavije i šireg okruženja otišlo korak dalje ovogodišnjim izglasavanjem promjena Zakona o braku i obitelji šireći ta prava na istospolne parove.
Na nedavnoj rang listi proizašloj iz, istina metodološki diskutabilnog istraživanja Međunarodnog LGBTI udruženja (ILGA), Hrvatska je zauzela visoko peto mjesto po razini prava za LGBT populaciju. Međutim, ti trendovi svakako nisu fiksirani niti postoji neki jasan model progresa LGBTIQ prava, kao što se ne može donijeti neki unificirani zaključak o općem i globalnom progresu za LGBTIQ prava. U Irskoj se na nedavnom referendumu izglasala podrška širenju zakonske definicije braka, u SAD-u 17 saveznih država to već omogućuje, paralelno se u nekim saveznim državama na sve načine pokušava spriječiti taj progres. Kod nas se se nešto slično događa medijskom prisutnošću Željke Markić koja proročki najavljuje promjene dosegnute razine LGBT prava u mandatu iduće Vlade što stvara nepotrebnu histeriju, ali i dozu opreza.
Otvaranje novih pitanja
Ako ćemo “životno partnerstvo” odnosno (u budućnosti) brak uzeti kao primarni cilj aktivističkog djelovanja, onda je svakako pokret izvojevao pobjedu unatoč svim preprekama koje su ovih godina stajale na putu, a doista su bile prepreke iz klasičnog scenarija nekih sličnih i već viđenih priča na Zapadu: od nevoljkosti političke elite da se obrati ovim temama, preko otvorenog i aktivnog zgražanja moralnog autoriteta – Katoličke crkve do konačno – one issue kampanje organizacije U ime obitelji. Uz borbi za bračnu, odnosno obiteljsku jednakost, mijenjao se medijski jezik, podizala svijest i opći stav javnosti o ovim pitanjima. Međutim, paralelno sve je jasnije je postajalo da je frontova na kojima se vodi borba za progres sve više i više i da su izravna posljedica transformacije socijalne države i njenih institucija. Drugim riječima, počelo se postavljati pitanje o idućem stadiju aktivističkog djelovanja koji bi onda pretpostavljao i drugačiji pristup i odnos prema državi, što zaziva i neke povijesne epizode iz borbe za LGBTIQ oslobođenje.
U trenutcima kada bi se država nalazila u krizi, odnosno kad su promjene u proizvodnji iziskivale od države veću kontrolu i regulaciju radne snage, opresija prema homoseksualcima je rasla – i tijekom druge polovice 19. stoljeća, a onda i poslije Drugog svjetskog rata uspostavom države blagostanja i modela heteroseksualne nuklearne obitelji muža radnika i žene kućanice. U tom se kontekstu šezdesetih na Zapadu uz različite pokrete (prije svega feminističke i crnačke) razvio i pokret za oslobođenje lezbijki i gejeva koji je imao po državu transformativni politički potencijal često uparen s drugim pokretima, ali i lijevim politikama.
Međutim, godinama je pokret za oslobođenje zamijenio pokret za prava koji je na Zapadu u različitim etapama i s različitom brzinom gotovo ostvario bračnu jednakost, ali nažalost – neadekvatno (zasad) odgovorio na socijalne probleme LGBTIQ populacije koji izravno proizlaze iz transformacije socijalne države i njenih institucija koje bivaju sve manje dostupne uslijed mjera štednje, ali i rapidnih demografskih promjena te strukturne nezaposlenosti u pojedinim državama. Naravno, naš postsocijalistički kontekst je oslikao drugačije tendencije razvoja LGBTIQ pokreta, ali i neke sličnosti koja se možda najviše očituju u istovjetnim pitanjima postavljenima u različitim kontekstima: a što dalje?
Od coming outa do beskućništva
Kako sada stvari stoje LGBTIQ pokret kao i neki drugi socijalni pokreti ranije (studentski, radnički – najaktualnije – zeleni) morat će doći u neku vrstu konfrontacije s ovakvom državom “u opadanju”. Dosadašnja konfrontacija se vodila oko pitanja pravne zaštite, šire zakonske regulative i konačno osiguranja jednakosti. U ovoj fazi, ta borba će se proširiti na pitanje socijalne i zdravstvene zaštite, zaštite na radnom mjestu, osiguranja uvjeta za adekvatno obrazovanje o vlastitoj seksualnosti koje neće promovirati tek “toleranciju”.
Uzmimo samo nekoliko primjera koji najbolje oslikavaju tu situaciju: obrazovni sustav je u statusu quo što se pitanja “mijenjanja svijesti” tiče – građanski odgoj je pod kočnicom, na svaki pokušaj uvođenja zdravstvenog odgoja koji će olakšati mladim LGBTIQ ljudima da postanu svjesni svoje seksualnosti što ranije – diže se na četiri noge klerikalna bulumenta sa barjacima protiv nekakve “rodne ideologije”; zdravstveni sustav se fragmentira i postepeno privatizira što se tiče svih građana, a posebno HIV pozitivnih i trans osoba koji prolaze emocionalno i psihički težak proces fizičke prilagodbe svom rodu koji im zdravstveni i socijalni sustav nimalo ne olakšava, štoviše. Socijalna skrb, odnosno onaj dio sustava u nadležnosti ministrice Milanke Opačić, već je u nekoliko navrata dokazao u kakvom se upravljačkom kaosu nalazi. Nedavne promjene Zakona o socijalnoj skrbi za jedini cilj imaju kresanje broja korisnika bez imalo svijesti o posljedicama po građane u egzistencijalnoj ugrozi među kojima su i mladi LGBTIQ ljudi koji se u ovom društvu usude autat nerijetko time riskirajući gubitak emocionalne skrbi, “sredstava za preživljavanje” i dom.
Princip coming outa kao točke stjecanja potpune svijesti o vlastitoj seksualnosti, javne ekspresije vlastitog identiteta i emancipacije, dio je političkog nasljeđa LGBTIQ pokreta i jedan od temeljnih koraka u procesu oslobađanja od društveno nametnutih zabrana, heteronormativne strukture nuklearne obitelji i često popratnih institucija poput konzervativne lokalne zajednice, crkve i slično. Možemo se složiti – svojevrstan temelj svake borbe za vlastitu vidljivost i priznavanje u društvu i njen prvi korak. Međutim, coming out je uz to šta je politički neizmjerno hrabar i za seksualni i svaki drugi razvoj mlade osobe – presudan čin, zna, nažalost biti i destruktivan po njegovu ili njenu trenutnu egzistenciju. Jer nemojmo zaboraviti da to nije apstraktni čin van vremenskih, kulturnih i geografskih parametara.
Odgovori mlađih generacija
Govorimo o istupanju u društvu koje ne samo da je obilježeno (uza sve pobjede) jako niskom sviješću o ovim pitanjima, nego i stalnim smanjenjem dostupnosti institucija socijalne države kojih upravo u takvim trenucima gubitka “tla” pod nogama, odnosno krova nad glavom, emocionalne i financijske roditeljske skrbi – jednostavno nema. Zakonska funkcija centara za socijalnu skrb, ako i postoji – u izvedbi je često potpuno zastranila što je nemalo puta u svojim intervjuima svjedočio Neven Rauk – jedina osoba koja u javnosti napravila dvostruki coming out – kao gej i beskućnik. Zbog nedostatka obrazovanja i razvoja kadra i zapuštenosti (u svakom smislu) socijalnog sustava, mladi LGBTIQ ljudi bivaju djeca ceste i noći što je dosada u medijima prikazivano isključivo kroz crnu kroniku i slučajeve uglednih članova društva uhvaćenih u seksualnom iskorištavanju tih mladih ljudi.
Ovaj primjer nam pokazuje da jedan takav čin poput coming outa koji smo odavno prihvatili kao naše neminovno najjače oružje (jače i od zakona) ima više dimenzija – i da se one trebaju uzeti u obzir i kad se razgovara o budućnosti pokreta koji dijeli raskršće vlastite budućnosti zajedno s drugim socijalno-progresivnim pokretima. Da bi se autanje masovno ostvarivalo kao preduvjet svake emancipacije – za to je potrebno imati infrastrukturu, odnosno socijalna država bi trebala stvoriti uvjete za to: polazeći od obrazovnog sustava u kojem bi se djeca informirala o vlastitoj seksualnosti, preko zdravstvenog, pravnog do konačno – socijalnog sustava koji bi djecu zaštitio od nasilja u obitelji i širem društvu ili pak omogućilo sklonište kao pretkorak u nastavku života van obiteljskog doma.
Kao sljedeću točku borbe LGBTIQ aktivizma u Hrvatskoj, uz zadržavanje “liberalne” linije borbe za jednakost mogućnosti konzumiranja svih prava, uz stvaranje još snažnije solidarne fronte protiv desnog prodiranja, nužno je obratiti se socijalnim pitanjima s kojima se suočava LGBTIQ populacija – i mlada i stara. Jer to potvrđuje onu svijest o povijesnim trenucima koja je krasila sve dosadašnje proglase Zagreb Pride, a posebno ovaj posljednji koji vrlo jasno poziva na solidarnost sve marginalizirane skupine. Iskustvo nekih Zapadnih zemalja uči nas da je za pozitivne promjene u suočavanju s državom potrebno stvaranje jake koalicije progresivnih aktera koji neće pristati na to da budu paralelna siromašna socijalna država, nego će tražiti transformaciju postojeće države u smjeru zadovoljavanja potreba svih njenih građana, a ne briselskih semestara.