U pozadini pregovora Trojke s Grčkom, jučer je na Europskom sudu pravde u Strasbourgu donešena presuda vezana uz krizne politike jedne od “članica” famozne Trojke, Europske centralne banke (ECB). Naime, 2012. godine, na vrhuncu krize eurozone, kad su prinosi na obveznice južnih članica rasli u nebo, ECB je pokrenula program kupovanja obveznica “problematičnih” država na sekundarnim tržištima (mandat joj zabranjuje izravnu kupovinu i neposredno financiranje dugova). Program je nazvan Izravne novčane transakcije (Outright monetary transactions (OMT)), a inauguriran je riječima Marija Draghija koja su instantno “umirila tržišta” i prije prvih transakcija učinila sam program nepotrebnim:”Unutar svog mandata ECB će učiniti sve što je potrebno da se spasi euro. I vjerujte mi, to će biti dovoljno.”
No, odluka nije bila jednoglasno donešena. Svi članovi dvadesetotročlanog savjeta ECB-a su glasali za implementaciju programa osim predstavnika Bundesbanke. Osudi programa su se priključili i brojni njemački političari i dužnosnici. Štoviše, predvođeni članom bavarskog CSU-a Peterom Gauweilerom podigli su tužbu protiv ECB-a smatrajući da djeluje van svog mandata i da privilegira pojedine zemlje u odnosu na druge, ili popularnijim rječnikom – Njemačka plaća dugove periferije. Tužbu su podnijeli 2012. na Ustavnom sudu u Karlsruheu i pritom kao jednog od svjedoka pozvali i ni više ni manje nego Bundesbanku. ECB je tvrdio da se prilikom donošenje programa nije radilo o prekoračenju ovlasti već samo o osiguranju uvjeta za efektivnu implementaciju monetarne politike koja joj određena mandatom, a koju remete iracionalni strahovi financijskih tržišta i da se moraju sniziti visine kamata na području cijele eurozone ako žele da im politika predviđena mandatom bude efektivna. Tužitelji su odgovorili da financijska tržišta funkcioniraju kao disciplinski mehanizam i prisiljavaju “neposlušne” članice na fiskalnu disciplinu i eliminaciju neobveznog trošenja koje će povratno sniziti kamate.
Ustavni sud se nije usudio donijeti odluku radi li se o prekoračenju ovlasti i proslijedio je slučaj na Europski sud pravde koji je jučer donio presudu u korist ECB-a. Međutim, tu se ne radi o samo o presudi tehničke naravi postupanja ECB-a već o vaganju kontradikcije u kojoj se ECB neprestano nalazi uslijed arhitekture eurozone. Odnosno, ECB se nužno postavlja u poziciju agenta kolektivnog interesa kapitala, ali u paradoksalnoj situaciji u kojoj upravlja zajedničkom valutom članica koje se nalaze u međusobnom odnosu konkurencije. Bez obzira na presudu i prethodno usvojenu odluku o OTP-u, činjenica da su naknadno uvaženi njemački uvjeti pružanja pomoći perifernim članicama, a sastoje se u brutalnim mjerama štednja i fiskalnoj disciplini, očito je da ECB mora igrati u interesu pojedinih, snažnijih, zemalja članica.