Novi bugarski zakon o radu donosi se u atmosferi hajke na nezaposlene koji primaju kratkotrajne i nedovoljne naknade, a navodno istovremeno rade “na crno”. Tobože kako bi se spriječile prijevare, radi se na sustavnoj demontaži osnovnih zakonskih zaštita radnika, osobito u poljoprivrednom sektoru, čime radnici umjesto zaposlenih ponovo postaju jednodnevni nadničari.
Nasuprot popularnom vjerovanju da koncept reforme podrazumijeva promjenu na bolje, spomen tog termina prije budi sliku opsadnog stanja. Preciznije, zamišljamo trenutak neposredno prije napada – posljednji stadij osvajanja. Taj trenutak karakterizira ekstremna iscrpljenost: napadači pod gradskim zidinama postaju fanatični u očekivanju napada, a stanovništvo pod opsadom nalazi se na umoru zbog gladi, bolesti i žeđi. Upravo ovu formulu slijedi kapital u Bugarskoj.
Amandmani na Zakon o radu koji su prihvaćeni 12. lipnja ove godine tijekom prvog čitanja u bugarskom parlamentu trebali bi omogućiti da novi zakon na snagu stupi već u kolovozu. Takozvanu “reformu rada” predložila je komisija na čelu s Petrom Kanevom, članom Bugarske socijalističke stranke (BSP). Najavljene promjene slijede dosadašnju političku liniju ove stranke što znači da su izrazito naklonjeni kapitalu pa je, očekivano, njihovo izglasavanje bilo konsenzualno.
Početkom godine intenzivirala se rasprava vezana uz takozvano fleksibilno zapošljavanje pri čemu je ”privatni sektor” prigovarao da nefleksibilno zapošljavanje šteti ekonomiji. Božidar Danev, izvršni predsjednik Bugarske gospodarske komore (BSK), zalagao se za fleksibilnost kao jedino moguće rješenje za sve veću prisutnost “sive ekonomije”, a BSP i kapital ujedinili su se u prozivanju iregularnog rada i sektora sive ekonomije. No njihova je logika zapravo na slabim temeljima.
“Nužna fleksibilizacija”
Prema izvještaju koji je izdala BSK, ekonomiju Bugarske (još uvijek) karakterizira jaka deindustrijalizacija koja rezultira visokom nezaposlenošću i povećanjem broja mikrotvrtki i obiteljskih poduzeća koje su sve većem dijelu stanovništva jedini izvor preživljavanja. Takve male tvrtke i obiteljska poduzeća su, prema Danevu, štetna za bugarsku ekonomiju jer potencijalno mogu prijeći u sektor sive ekonomije i jer iskorištavaju javna sredstva. Smatra da prevelikom broju ljudi nedostaje “nužno” obrazovanje i kvalifikacije za upravljanje, što ih tjera prema loše plaćenim poslovima u sektoru sive ekonomije.
Danev dakle vjeruje da je problem i civilizacijske i ekonomske prirode. Predlaže da se prvome suprotstavimo prisilnim obrazovanjem u poljoprivrednim internatima, a drugom fleksibilnim ugovorima o radu (koji bi se prvo primjenjivali u poljoprivrednom sektoru). Predsjednik gospodarske komore je očito zainteresiran za poticanje stvaranja bugarskog poljoprivrednog proletarijata i sada je za to osigurao i zakonsku osnovu.
U osnovi, zakonske promjene donesene 12. lipnja bave se dodatnom fleksibilizacijom rada. Navest ću nekoliko primjera. Do sada, svaki slučaj disciplinskog otkaza određenim kategorijama radnika morao je odobriti Inspektorat rada. No to više nije slučaj. Promjene Zakona omogućavaju zaobilaženje te zaštite i poslodavcima daju punu slobodu otpuštanja radnika. Nadalje, “mikroposlodavci” (kategorija za koju još ne postoji pravna definicija) neće imati obavezu poštivanja pravila koja jamče sigurnost i zdravlje radnika na radnom mjestu.
Ugovor na jedan dan
Kao što smo već posvjedočili, jednom kada se dogodi promjena koja se odnosi na samo jednu kategoriju radnika, ostali uskoro slijede. Ove promjene uslijedile su nakon snažnog porasta broja i učestalosti fatalnih nesreća na radu i postavljaju temelje za nezapamćeno uskraćivanje osnovnih (radnih) prava. “Biznis” je pošteđen čak i neugodne zadaće samog razmišljanja o potencijalnom riziku, a radnicima je uskraćen jedan od temeljnih stupova dosadašnje zaštite. U procjepu stvorenom između podzaposlenosti i nezaposlenosti, neprekidne emigracije i nepostojanja radničkog pokreta, odnos snaga ne izgleda dobro.
Vjerojatno najspornija promjena Zakona o radu odnosi se na paragraf 114a koji se bavi “ugovorima o radu za kratkotrajni sezonski rad u poljoprivredi” te omogućava potpisivanje jednodnevnih ugovora o radu između registriranih poljoprivrednika i radnika. Najhvaljeniji dio novog Paragrafa 114a je mogućnost dana radnicima da nastave primati novčanu naknadu za nezaposlene neovisno o tome što su zaposleni “na jedan dan”.
Biti u mogućnosti primati pomoć za nezaposlene i istovremeno raditi za plaću uistinu zvuči atraktivno. “Darežljivost” zakonodavca utjecat će, naravno, samo na one koji već primaju naknadu za nezaposlene i koji uopće imaju pravo na nju (naknada traje samo nekoliko mjeseci, ovisno o stažu). Kao što Vanja Grigorova iz organizacije Solidarna Bugarska ispravno primjećuje, sezonski radnici najčešće su trajno nezaposlene osobe, što znači da odavno ne dobivaju nikakve naknade.
Nezaposleni bez naknada
Rad na temelju jednodnevnih ugovora u radu bit će moguć samo tijekom 90 radnih dana u kalendarskoj godini, odnosno tijekom približno četiri i pol mjeseca. Taj se rad neće računati kao staž koji je, pak, nužan kada radnik želi iskoristiti pravo na godišnji odmor ili plaćeno bolovanje (potrebno je barem osam mjeseci za pravo na godišnji odmor i šest mjeseci za pravo na bolovanje). Zbog toga će ovi ugovori biti posebno nepovoljni za osobe koje se zapošljavaju po prvi puta. Ti se radnici mogu oprostiti s dvama navedenim pravima barem tijekom prvih dviju godina zaposlenja. Dodatni izvori prihoda bit će im neophodni za preživljavanje.
U Kanevljevu je prijedlogu parlamentu izričito predloženo da “ti radnici [trebaju biti] osigurani samo u Mirovinskom fondu i Fondu za osiguranje u slučaju nesreće na radu ili profesionalnog oboljenja”. Zakon propisuje da osoba mora biti osigurana u Fondu za osiguranje za slučaj nezaposlenosti kako bi mogla uživati pravo na naknadu za nezaposlene, što znači da je morala biti zaposlena barem devet od posljednjih petnaest mjeseci.
Bugarska socijalistička stranka protiv nezaposlenosti se dakle bori ugovorima koji ne jamče naknadu u slučaju nezaposlenosti. Stvar se dakle razvija u smjeru u kojem će poljoprivredni radnik umjesto zaposlenog koji radi za plaću i prima naknadu za nezaposlene postati nezaposleni radnik koji nema mogućnost primati nikakvu naknadu. A uskoro bismo svi mogli postati takvi radnici. Procjenjuje se da će se ovakvi ugovori odnositi na oko 100.000 radnika. Naravno, ako “reforma” bude uspješna – tj. ako stvori povoljnije uvjete za kapital – otvorit će se novi sektori, obećava Kanev.
Sustavna prekarizacija
Danev, pak, “ima san“: “pružiti poslodavcima mogućnost da testiraju novozaposlene radnike u aktivnom okruženju, barem na kratko vrijeme”. I doista, BSP mu je osigurao ostvarenje sna. Novi Paragraf 114a poništava odgovornost poslodavca za definiranje radne dužnosti za radnike koji se zapošljavaju na jedan dan. Naime, to predstavlja previše papirologije za poslodavca, tvrdi Kanev. Ovo jednostavno znači da neće postojati pisani ugovor koji navodi karakteristike posla koji treba obaviti i efektivno će proširiti granice Danevljeva “testiranja u aktivnom okruženju”.
Kao i obično, oni koji će platiti za deindustrijalizaciju u Bugarskoj, visoke stope nezaposlenosti, gubitak radničkih prava na zdravlje i sigurnost na radnom mjestu, sami su otpušteni radnici. Fleksibilni ugovori o radu nisu nepoznati u Europi i Sjevernoj Americi. Takvi su, na primjer, neslavni britanski ugovori na nula sati i sjevernoamerički privremeni poslovi, koji su rezultirali velikom nesigurnošću među radnicima i pojačali nesigurnost (prekarnost) života u svim njegovim aspektima. Oni stvaraju zalihu radne snage koja je uvijek dostupna, a nepostojanost granice između radnog i slobodnog vremena postaje konstanta. Umor, iregularni radni sati, akutni stres i gubitak vještina samo su neke od neposrednih posljedica onoga što se krije pod pojmovima fleksibilnosti i svestranosti radne snage.
Sve se to odvija pod okriljem borbe protiv rada “na crno”: Danev i čitav parlament iregularni rad žele riješiti regularizacijom, ograničavajući se samo na dualnost regularnog i neregularnog. To je između ostalog i način na koji liberalna ljevica govori o ovim stvarima. Često čujemo da je protuotrov iregularnosti regularnost i da rad mora biti reguliran i definiran pod svaku cijenu kako bi bio zaštićen. Kao da za kapital postoji razlika. Kapital iskorištava rad u oba slučaja, i u njegovom regularnom i u neregularnom statusu. Liberalni bi ljevičari trebali ponovno razmisliti o implikacijama i dometima svojih zahtjeva.
Reforme bez kraja i bez otpora
Uz sve to, spremaju se još dvije dodatne reforme koje bi trebale dovršiti opsadu bugarskih radnika: reforma zdravstva i reforma mirovinskoga sustava. One djeluju u skladu s promjenama omogućenima u Zakonu u radu. Reforma zdravstvenoga sustava imat će osobito teške posljedice za najsiromašnije. Jedan od amandmana, na primjer, povećava obavezne uplate za ljude koji su izgubili pravo na zdravstveno osiguranje. Oni su do nedavno morali platiti svoje doprinose za protekle tri godine, ali od siječnja 2016. godine morat će pokriti posljednjih pet godina. To je jednostavno neizvedivo za one koji su ispali iz sustava.
Bugarski premijer Bojko Borisov je optimističan. Podržao je reforme i vjeruje da će vrlo skoro Bugari biti zdraviji i živjeti duže. Zbog toga država može povećati dob umirovljenja. Prema trenutnom prijedlogu, radnici zaposleni u najopasnijim zanimanjima, takozvani radnici prve kategorije, na primjer rudari, moći će otići u mirovinu kada navrše 55 godina, a ne 53 (muškarci) odnosno 48 godina (žene) kao što je sada slučaj (u nekim slučajevima čak 45 godina, ako je prijevremeno umirovljenje posljedica zatvaranja radnog mjesta).
Uza sve veći broj reformi koje se donose u korist kapitala, čini se da smo davno kapitulirali pred upornošću s kojom se one događaju. Sindikati šute i čuju se samo sporadične kritike, ali nema indikacija da “predstavnici radničke klase” namjeravaju pružiti otpor kapitalu. Izgleda da stanje mogu promijeniti samo radikalni potezi.
S engleskog prevela Lahorka Nikolovski