Američki ministar obrane Ash Carter najavio je jučer skoro razmještanje “teškog naoružanja” u istočnoj Europi u sklopu politike eskalacije napetosti između NATO-a i Ruske Federacije. Naoružanje, o čijem broju i budućim lokacijama još nema preciznih podataka, trebalo bi uključivati artiljeriju, tenkove i oklopna vozila ubuduće trajno razmještene od Baltika do Bugarske. Očekivano, Rusija je izrazila snažan protest nazivajući razmještanje novih snaga uz svoju granicu “najvećom prijetnjom zemlji od Hladnog rata” i najavljujući proširenje svog nuklearnog arsenala.
Do objave američkog ministra je došlo nakon prihvaćanja nove “obrambene strategije” rumunjskog predsjednika Klausa Iohannisa, jednoglasno izglasane prekjučer u parlamentu. Parlamentarnom entuzijazmu svakako je pomogla i atmosfera izvanrednog stanja koju je potaknuo predsjednik kada je prozvao vladu i premijera za nedovoljan angažman u nacionalnoj sigurnosti tako ih implicitno optužujući za simpatije prema Rusiji i nacionalnu izdaju.
Dokument, koji je znatno više od tehničke regulacije jednog područja, predsjednik je predstavio kao prijelomnu deklaraciju o “novoj snažnoj Rumunjskoj”, a jedan od elemenata te nove Rumunjske evidentno će biti i snažnije sudjelovanje u geopolitičkim sukobima i nadmetanja između sila među koje Rumunjska, bez obzira na svoju novu najavljenu “snagu”, nipošto ne spada.
Dio nove strategije je i gradnja dvaju velikih vojnih baza NATO-a u Rumunjskoj do 2018. godine u kojima bi trebala biti smještena komanda za Rumunjsku i Bugarsku koje čine “južno krilo” imaginarne fronte prema Rusiji. U sklopu te nove planirane funkcije, u Rumunjsku je već ranije privremeno premještena južna komanda NATO-ovih snaga u Europi, inače od Hladnog rata smještena u Italiji, a trenutno u Rumunjskoj traju i dvije velike vojne vježbe (jedna kopnena i jedna pomorska). Sve su aktivnosti sudeći prema službenim izjavama usmjerene prema “sprječavanju ruske agresije u istočnoj Europi”.
No sudeći prema borbenim i nervoznim reakcijama koje naoružavanje u istočnoj Europi izaziva u Rusiji, čini se da najveća opasnost za zemlje ove regije proizlazi iz politika kojima one same sebe promiču u potencijalno bojno polje za tuđe ratove, i to sve u sklopu strategije “obrane” i “nacionalne sigurnosti”.