Večeras će se u Bruxellesu, treći put u tjedan dana, održati sastanak tzv. Eurogrupe, odnosno ministara financija zemalja članica eurozone. Cilj sastanka je rasprava o predloženim reformama koje je grčka vlada obznanila u ponedjeljak. Usvajanjem reformi bi se prolongirao tzv. MFAFA (Master Financial Assistance Facility Agreement), odnosno dogovor o financijskoj pomoći Trojke uvjetovan raznim “fiskalnim prilagodbama”, pomoću kojeg bi Grčka bila u stanju otplatiti dug Međunarodnom monetarnom fondu koji dospijeva na naplatu 30.6. te bi osigurala daljnju financijsku pomoć i redovno servisiranje dugova.
Reforme za cilj imaju smanjenje proračunskog deficita, odnosno ostvarenje primarnog proračunskog suficita (razlika između prihoda i rashoda koja ne uračunava sredstva za servisiranje dugova). Izmjene strukture poreza na dodanu vrijednost i reforma mirovinskog sustava predstavljaju ključna mjesta reformi. U slučaju PDV-a proširit će se područje primjene standardne stope od 23% (iako će i dalje za neke osnovne potrepštine poput hrane i energije PDV se obračunavati po sniženoj stopi od 13%, a za knjige i medicinska sredstva po stopi od 6%), što uključuje i širenje standardne stope i na otoke, koji su dosada imali “popust” i na kojima se naplaćivala niža stopa. Prema procjeni grčke vlade promjene u sustavu PDV-a bi trebale donijeti rast proračunskih prihoda od 0,74% BDP-a. Ali, pod pretpostavkom da će nivo potrošnje ostati isti.
Što se tiče mirovinskog sustava, predložene reforme sastoje se od privremenog ukidanja opcija prijevremenog umirovljenja, povećanja stope mirovinskog doprinosa za radnike kao i povećanja zdravstvenog doprinosa za penzionere. Penzioneri su jučer odgovorili prosvjedom u Ateni. Pored ovih socijalno prilično nepravednih reformi, s obzirom da je PDV regresivan porez koji jedinstvenom stopom više pogađa one slabijeg imovinskog stanja, manji dio sredstava za dostizanje postepenog rasta primarnog proračunskog suficita namjerava se namaknuti i porezom na korporativnu dobit. Postojeća porezna stopa će se povećati s 26% na 29%, dok će se dodatnih 12% zaračunavati za profite iznad pola milijuna eura. Također, predviđen je i porez na luksuzne jahte čija je funkcija s obzirom na predviđena sredstva više stvar političke ornamentike. Također, ničim nije najavljeno opozivanje privatizacijskih procesa, već su samo predviđene neke proceduralne izmjene.
Politički okvir i posljedice
Ukoliko Trojka usvoji reforme koje predlaže Grčka plan je da se dogovor stavi na izglasavanje u grčkom parlamentu u ponedjeljak. Prema informacijama koje kolaju u kuloarima i čitanjima između redaka izjava raznih europskih dužnosnika čini se da je dogovor dostižan, iako je stvar daleko od izvjesnosti, pogotovo prema zadnjim jutrošnjim izjavama Ciprasa koji tvrdi da prijedlog nije sasvim prihvaćen. Najozbiljnije zamjerke stižu iz MMF-a kojemu se ne sviđa logika iza reformi, odnosno činjenica da je sva “nada” položena u prihodovnu stranu proračuna, dok se na rashodovnoj strani nije učinilo ništa. Odnosno, nisu izravno smanjene penzije kako bi Cipras mogao zadržati politički kredibilitet unutar Grčke i tvrditi da tzv. crvene linije nisu prijeđene. Međutim, snažna lijeva frakcija unutar Sirize tvrdi da su te linije odavne opozvane i da od Solunskog programa nije ostalo ništa, iako je sadržavao mjere koje bi se mogle nazvati skromnim kejnzijanizmom, a nikako radikalnim lijevim programom.
Eventualnim dogovorom oko reformi najveći izazov će se prenijeti upravo pred zastupnike Sirize koji pripadaju lijevoj frakciji i zagovaraju razmatranje opcije Grexita, napuštanja eurozone. Ukoliko glasaju protiv dogovora, a većina ostalih stranaka glasa za dogovor, neminovno će dovesti do određene destabilizacije Sirizine vlade. Međutim, mnogi komentatori ističu da je razvidna nemogućnost realizacije političkog programa na kojem je Siriza dobila mandat – ostanak u eurozoni i obustava mjera štednje – već destabilizirala vladu i da su jedine opcije na raspolaganju izlazak iz eurozone ili kapitulacija. Iako se pokazalo da su kritike proturječnih pozicija vlade u pregovorima s Trojkom koje su iznosili pripadnici lijeve frakcije bile točne, inzistiranje na njima putem parlamentarnog glasanja sasvim je druga stvar jer može prilično promijeniti političku dinamiku u zemlji u korist desnice. To jest, ukoliko Ciprasova vlada nastavi i dalje s ovakvom politikom, nekakav tip raskola je izgledan, samo je nužno odvagnuti u kojem je trenutku on politički najproduktivniji s obzirom na to da je malo vremena ostalo na raspolaganju. Ključan resurs za donošenje te odluke procjena je raspoloženja među glasačima Sirize, ali i šireg odnosa društvenih snaga u Grčkoj.
S druge strane, očito je da su ekonomske mjere na kojima inzistiraju institucije Trojke prije svega politički diktat kojeg osigurava ekonomska moć, odnosno preciznije – policijske mjere. Radi se o tome da se želi poslati jasna poruka Sirizi i svima drugima u Europi da lijeva skretanja sa zadanog puta nisu dozvoljena ni za milimetar. O političkoj dimenziji pozicije Trojke svjedoči nedavni otpis dijela duga Ukrajini kao i oblici bezuvjetne pomoći toj zemlji, koji nisu poduprti nikakvom ekonomskom teorijom ili nužnošću, već golim geopolitičkim interesima. Također, tijekom već petomjesečnih pregovora u nijednom se trenutku nije ozbiljno raspravljalo o otpisu dijela grčkog duga, već su se politike, mjere i ustupci krojili iz perspektive po kojoj će jednog dana Grčka moći otplatiti dug koji trenutno iznosi 175% BDP-a, što je evidentno nemoguće za očekivati.
Nadalje, Grčka je izuzeta iz ovogodišnjeg programa monetarnog kvantitativnog popuštanja kojim Europska centralna banka otkupom privatnog i javnog duga želi upumpati što više novca u sustav kako bi potaknula ekonomsku aktivnosti i prodrmala “investicijsku letargiju”. Također, europski dužnosnici pri objašnjavanju funkcije tzv. Junckerovog investicijskog plana jasno kažu da se radi o javnom preuzimanju rizika za privatne investicije budući da se investitori libe ulagati uslijed očekivanih nedostatnih profitnih stopa, iako europske kompanije “sjede na parama”. Dakle, same europske institucije raznim programima evidentno priznaju da je osnovni problem nevoljkost kapitala da investira, odnosno da su profitne stope preniske. A da u cijeloj priči ne spominjemo dosadašnje empirijske dokaze neuspjeha mjera štednje u saniranju grčke situacije. Očito je da su perspektive društvenog razvoja podređene investicijskoj racionalnosti kapitala i racionalnosti europskih političkih elita i pokrovitelja kapitala koja nastoji odagnati bilo kakvu lijevu prijetnju. Osnovno je pitanje hoće li u doglednom periodu lijeva racionalnost moći postati politička snaga koja će diktirati društveni razvoj. Za grčki slučaj se čini da je sve manje nade, da je protivnik prejak i da će se morati izvući važne lekcije. No suzdržimo se od završnog suda dok borba još traje.