Nakon što je grčki premijer Aleksis Cipras u petak kasno navečer obznanio da njegova vlada nema mandat donijeti odluku o prijedlogu kreditora i novom paketu mjera štednja, u tri poteza smo došli do jutrošnjeg zatvaranja grčkih banaka i atenske burze sve do donošenja referendumske odluke. Prvi potez bio je odgovor na molbu koja je pratila obznanu referenduma. Cipras je zamolio institucije Trojke da prolongiraju rok za postizanje dogovora nakon referenduma (30.6. je rok dospijeća otplate dugova MMF-a) kako bi grčki građani bez pritiska i u prikladnom demokratskom okruženju mogli donijeti odluku. Grčka molba je glatko odbijena.
Međutim, samim odbijanjem nisu bile jasne sve implikacije tog čina, odnosno čekala se nedjeljna odluka Europske centralne banke o produžetku tzv. Emergency liquidity assistance (ELA) za Grčku kako bi se banke održale funkcionalnima, odnosno o programu hitnih pozajmica. ECB se odlučila za polovično rješenje osiguravši istu razinu sredstava kao protekli tjedan, što s obzirom na sve veću razinu povlačenja novca s računa grčkih banaka nije dovoljno, ali niti se jednim potezom grčki bankarski sustav potpuno demolirao, što bi se dogodilo uskraćivanjem likvidnosti. Treći potez su povukle grčke vlasti, oslanjajući se na odluku Vijeća za financijsku stabilnost, kojeg među ostalima čine ministar financija Janis Varufakis i guverner Janis Stornaras, i uvele kontrole na promet kapitala, zatvorile banke i burzu i ograničili dnevna sredstva koja građani mogu povući na 60 eura. Pritom se pouzdaju da bi taj okvir mogao donijeti poželjnu minimalnu društvenu stabilnost koju referendum iziskuje.
Legitimacija referenduma
Kako su grčke vlasti legitimirale odluku o referendumu? Najpreciznije objašnjenje dao je ministar Varufakis nakon neuspješnog subotnjeg sastanaka eurogrupe, ministara financija zemalja članica eurozone, na kojem je odbijen prijedlog o prolongiranju krajnjeg roka za dogovor uslijed odluke o referendumu. S obzirom na mandat koji im je dan na izborima 25. siječnja grčke vlasti nisu mogli prihvatiti prijedlog reformi koje nudi Trojka. Međutim, tu se nije presudno radilo o samim mjerama štednje, jer kako tvrdi Varufakis, i njihov prijedlog je “štedljive” naravi, već prije svega o potpunom izostanku bilo kakve perspektive dugoročnih promjena u funkcioniranju grčke ekonomije koje bi je izbavile iz vrtloga štednje i recesije. Odnosno, mjere koje predlaže Trojka i dalje, pored toga što putem predviđenih reformi poreznog i mirovinskog sustava dodatno prebacuju teret štednje na socijalno ugrožene, budućnost grčkog ekonomskog upravljanja vide u ispunjavanju zadataka pod njihovim neprestanim i rigoroznim nadzorom. Potpuno pritom zanemarujući činjenicu da su prethodni rezultati vjerno ispunjenih takvih zadataka zemlju vukli sve dublje u recesiju.
Dakle, dodatna redistribucija tereta recesije prema onima koji, kako kaže Varufakis, to niti mogu i niti bi smjeli podnositi, kao i manjak perspektive ekonomskog razvoja u mjerama koje predlaže Trojka, razlog su zašto grčka vlada nije mogla prihvatiti prijedlog. Ali, prema Varufakisu, nemaju ni legitimitet da ga odbiju. Grčka vlada je izabrana s nešto više od 40% glasova i za ovako tešku odluku moraju si priskrbiti snažniji legitimitet, barem 50% + 1 glas, a to može omogućiti jedino referendum. Kao što je naglasio i Cipras u svom govoru, vlada će poštivati odluku naroda ma kakva bila, s tim da će sukladno svojoj poziciji javno zastupati i pozivati građane da zaokruže “ne” na referendumu i odbiju ponudu Trojke. Međutim, tu dolazimo do ozbiljnog političkog problema. Na pressici nakon sastanka eurogrupe Varufakis je izjavio i da će vlada, ukoliko Trojka promijeni mišljenje i pristane na neke ustupke za koje se zalaže grčka strana, promijeniti svoj stav i građanima sugerirati da glasaju “za”.
Tehnički i politički problemi
Odmah se javljaju dva “tehnička” problema. Ako je Trojka, nepristajanjem na molbu o prolongiranju, odlučila ne produžiti program pomoći, referendum o produžetku programa koji se održava nakon isteka programa teško da ima tehničkog smisla. Nadalje, ako se Trojka odluči na blaži pristup (već su u igri špekulacije da će popustiti pod pritiskom iz Washingtona), o čemu će se onda točno glasati? Preciznije, samo pitanje za referendum bit će neizvjesno do samog referenduma i eventualnog miga iz Bruxellesa. Što zapravo čini cijelu situaciju jednako neprikladnom za demokratsko odlučivanje kao što ju čini i pritisak na grčki bankarski sustav. I dalje, koliki je točno ustupak Trojke potreban da bi Siriza promijenila svoj stav u trenutku kad je već i Sirizin program prilično obilježen mjerama štednje?
Tu dolazimo do točke na kojoj se očituje problem političke koherencije toga “ne” koji trenutno zagovara Siriza. Odnosno, da iza toga “ne” ne postoji politički program alternative, a jedina je alternativa u takvoj situaciji, ukoliko ne dođe do odluke da se prihvati prijedlog Trojke, napuštanje eurozone. Varufakis je jasno napomenuo da se, po njima, ovdje ne radi o glasanju o euru, već isključivo o demokratskom mandatu. Međutim, ako vlast nema razvijen alternativni plan i ako je očito da kombinacija ostanka u eurozoni i obustave mjera štednje nije moguća, nije sasvim razvidno koje su implikacije zaokruživanja “ne”. Nije isključena opcija da Siriza s referendumom želi zadobiti legitimitet za napuštanje eurozone, legitimitet koji joj mandat s obzirom na predizborna obećanja ne daje, ali s obzirom da bi i na minimalni ustupak s europske strane opozvali svoju odluku teško da se radi o socijalnoj legitimaciji za Grexit. No, u situaciji kada vlast Grexit, koji je jedina alternativa dosadašnjoj putanji, ma koliko teška i neizvjesna bila, tretira kao nužno zlo u najboljem slučaju, teško da može funkcionirati kao relevantna alternativa sa širom socijalnom i demokratskom podrškom koja mu je neophodna.
Za danas su najavljena obraćanja javnosti Jean-Claude Junckera i Angele Merkel za koja se sluti da će možda promijeniti donekle poziciju Trojke. Puno važnije, danas se u Ateni održava veliki prosvjed na kojem će se zagovarati odluka “ne” na referendumu. Nadajmo se da je večerašnji prosvjed prvi korak ka punjenju toga “ne” s koherentnim političkim sadržajem.