Metalurška industrija, nekadašnja kičma crnogorske ekonomije, danas se nalazi na umoru. Niz neuspješnih privatizacija provedenih pod sumnjivim okolnostima rezultirao je postupnim gašenjem nekadašnjih divova, nikšićke Željezare i podgoričkog Kombinata aliminijuma, na štetu tisuća radnika i državnog proračuna.
Netransparentne tenderske procedure i mutna logika odabira strateških partnera rezultirali su nizom neuspješnih privatizacija sa manje ili više drastičnim posljedicama kojima su proteklih devet godina stavljani na kocku ključni crnogorski resursi. Brzopleti (tajni) sporazumi i sumnjive investicione logike vlade Mila Đukanovića ostavile su za sobom stotine miliona eura štete po državni budžet te niz neodgovorenih pitanja na temu vlasničkih struktura, s obzirom da su se off-shore kompanije pokazale omiljenom formom strateškog partnera. Najdrastičniji efekti su se osjetili u metalurškom sektoru koji je proteklih godina zapao u probleme i u državama sa znatno srećnijim ekonomsko-političkim uređenjem.
Stubovi crnogorske ekonomije čiji su temelji postavljeni u zlatno doba bivše Jugoslavije, Željezara Nikšić i podgorički Kombinat aluminijuma (KAP) drastični su primjeri propalih privatizacija čije se posljedice neće lako sanirati. Željezara, osnovana 1953. godine pod imenom Boris Kidrič (po partizanu i prvom premijeru Socijalističke Republike Slovenije koji je te godine preminuo), nekada je zvana “majka hraniteljica” od strane svojih 7000 radnika. U posljednjih deset godina prodavana je četiri puta – na svakom tenderu za cijenu višestruko nižu od prethodne i uz sve manji broj zaposlenih.
Nakon tri neuspjela partnerstva sa ruskim investitorima, Željezara je avgusta 2012. godine prešla u ruke turskog Toščelika, uz prodajnu cijenu od 15,1 miliona eura – duplo manje nego što je traženo na tenderu propalom pola godine ranije. Turci su preuzeli kompaniju nakon dva neuspjela tendera na kojima nije bilo zainteresovanih, a kojima je prethodilo proglašenje bankrota uslijed protesta sindikata koji su zahtijevali isplatu zaostalih plata. U momentu kupovine, ovaj nekada najveći poslodavac u Nikšiću brojao je jedva 308 radnika.
Off-shore fijasko
Srećnija sudbina nije zadesila ni podgorički kombinat aluminijuma (KAP) osnovan 1969. godine, koji je u boljim vremenima realizovao i do 50% BDP-a najmanje bivše jugoslovenske republike. Sa nekadašnjih 5000, Kombinat je posljednjih godina spao na svega nekoliko stotina zaposlenih. Privatizovan je decembra 2005. godine, kada je 65% akcija KAP-a prodato za 48.5 miliona eura off-shore kompaniji Salomon Enterprises sa sjedištem na Kipru, koja je kasnije preimenovana u Central European Aluminum Company (CEAC). Svega šest mjeseci kasnije, ova kompanija, iza koje dijelom stoji ruski oligarh Oleg Deripaska, žalila se da je država prilikom prodaje lažirala finansijsku situaciju kompanije, sakrivajući desetine miliona eura dugova i državnih obaveza.
Bio je to početak problematičnog javno-privatnog partnerstva putem kojeg se u vidu subvencija, oproštenih dugova i posljedica bankrota iz državne kase iscijedilo stotine miliona eura (prema izjavi predsjednika Skupštine Crne Gore Ranka Krivokapića, radi se o 800 miliona eura), a koji je završio osporavanjem stečajnog procesa od strane investitora i međunarodnom arbitražom putem koje Deripaska od Crne Gore traži odštetu od 700 miliona eura. Za državu od svega 620.000 stanovnika, radi se o basnoslovnoj cifri koja prevazilazi četvrtinu BDP-a.
Kritičnoj situaciji u KAP-u doprinijela je i svjetska ekonomska kriza počev od 2008. godine kada je poslovanje dodatno pogoršano uslijed pada cijene aluminijuma. Država je pokušala da sanira situaciju opraštanjem dugova za struju i drugih obaveza, uključujući i pozajmicu od 45 miliona te otkup akcija kojim je smanjen udio CEAAC-a na 29%. Jula 2013. godine zvanično je proglašen bankrot uz dug duplo veći od knjigovodstvene vrijednosti kompanije: 383 miliona naspram 180. Najveći crnogorski izvoznik, ali i najveći uvoznik i najveći potrošač električne energije, KAP, spao je u međuvremenu sa 5000 radnika iz doba Jugoslavije na 720. Novi vlasnik, nikšićki biznismen Veselin Pejović, preko kompanije Uniprom je prošle godine kupio imovinu KAP-a za svega 28 miliona, zadržavajući samo 300 radnika. Preostalih 400 ostalo je da se bori za socijalni program koji im je obećan u aranžmanu vlade.
David protiv Golijata
Prekonoćna transformacija ključnih crnogorskih kompanija iz režima stopostotne državne kontrole u javno-privatna partnerstva zatekao je vladajući milje nespremnim za upravljanje novonastalom situacijom. Tim više što su se sa jedne strane pregovaračkog stola nalazili vrsni kapitalisti navikli da barataju ciframa većim od crnogorskog BDP-a, a sa druge mahom priučeni službenici koji su prethodne dvije decenije proveli u gotovo potpunom odsustvu stranih investicija, i u čijem CV-ju je svjetlije blistala vjernost prema političkom vođi nego stručna sprema.
U ovom kontekstu su simptomatične povlastice KAP-u po pitanju plaćanja struje te opraštanja desetine miliona eura neplaćenih računa – praksa koja je bila uobičajena u kontekstu javnih preduzeća postala je problematična 2009. godine kada je privatizovan još jedan ključni resurs: Elektroprivreda Crne Gore, čijih je 43% akcija kupila italijanska A2A u takođe netransparentnoj tenderskoj proceduri. Kao najveći potrošač energije, KAP je godinama konzumirao domaću energiju po povlaštenim cijenama, ostavljajući građane primorane da po znantno većoj cijeni uvoze energiju potrebnu za kućnu potrošnju iz susjednih država.
U čitavoj priči građani, a posebno radnici pomenutih kompanija, osjećaju se kao posljednje rupe na svirali – u državi u kojoj se glas kupuje za 50 eura, dodvoravanje ekonomski ugroženoj glasačkoj masi nije previsoko na listi političkih prioriteta, pa se privatizacione greške bez puno hajke i opravdanja šakom i kapom plaćaju iz državne kase.