Nakon što je grčki premijer Aleksis Cipras objavio prošli tjedan da će u nedjelju 5.7. Grci izaći na referendum predstojeći dani sveli su se na rasprave o tome o čemu se zapravo na referendumu odlučuje, odnosno koje su političke i ekonomske posljedice odluke koja će se donijeti. Kao što smo već pisali, osnovni tehnički problem s referendumskim pitanjem je taj što se odnosi na prijedlog kreditora, odnosno Trojke, od 27.6., grčkim vlastima, o uvjetima produžavanja programa pomoći koji je istekao 30. lipnja. Dakle, tehnički je program istekao i pitanje usko gledano ne može funkcionirati kao referendumsko pitanje. No, potezi Aleksisa Ciprasa u posljednja dva dana, kao i odgovori raznih europskih dužnosnika, sugeriraju da se na referendumu ne radi samo o odgovoru na pitanje koje bi se uz sve tehničke nezgrapnosti moglo svesti na – podržavate li poziciju Trojke koja se temelji na daljnjim oštrim mjerama štednje? – već i da referendumski okvir služi kao prostor političke borbe za (re)artikulaciju odgovora “da” ili “ne”. Preciznije, tehničke manjkavosti pitanja otvaraju prostor borbi za političke implikacije odgovora na pitanje, pogotovo odgovora “ne”. Podsjetimo kako je došlo do ove situacije i na kojim se razinama ona prelama.
Osnovni čin koji je promijenio dinamiku bio je novi prijedlog grčke vlade kreditorima u kojem su učinjeni nezanemarivi ustupci s obzirom na prijašnje pozicije, a aspekti programa na kojima se najviše inzistiralo – reforma poreza na dodanu vrijednost i mirovinska reforma – djelomično su prilagođeni na način da se i dalje traži izuzeće grčkih otoka od standardne stope PDV-a i postepeno uvođenje “nepopularnih” mjera u mirovinski sustav, umjesto izravnog. Pored prijedloga za ekstenziju isteklog programa, Aleksis Cipras je predložio i novi, treći bailout program za Grčku u visini od 30 milijardi eura, kojeg bi pratilo i otpisivanje dijela duga. Odmah su se pojavile i špekulacije da bi grčka vlada odmah opozvala referendum ukoliko bi kreditori pristali na novi program pomoći kao i na prilagođenu ekstenziju postojećeg dok se novi ne specificira i potpiše. Međutim, i njemačka kancelarka Merkel i ministri financija članica eurozone su prijedlog odbili s argumentom: moramo sačekati referendum, nema smisla pregovarati dok se ne zna ishod. Pritom su izgleda francuski predsjednik Hollande i talijanski premijer Renzi sugerirali da se grčki prijedlozi prihvate, ali jače figure nisu pristale na takav scenarij.
Predreferendumske igrice
S druge strane, nakon što je obznanjeno da se grčki prijedlozi ne mogu uzeti na razmatranje, Cipras se obratio naciji i odagnao bilo kakve sumnje u opoziv referenduma i pozvao narod da glasa protiv. Priključio mu se i ministar financija Janis Varufakis koji je u šest kratkih točaka obrazložio zašto treba glasati protiv i najavio da će dati ostavku ukoliko na referendumu pobijedi suprotna opcija. U međuvremenu je i Europska centralna banka signalizirala da je i ona za status quo i odlučila se za nastavak osiguravanja iste razine likvidnosti za grčki bankarski sustav – nedovoljno da se banke opet otvore, dovoljno da potpuno ne propadnu. U takvim uvjetima kreće borba i kampanja za referendum, međutim, kao što smo već naglasili, ne samo o odluci već i o smislu te odluke. Pogotovo odluke “ne” koja se s obzirom na ambivalentne poruke iz vlade koje su stizale zadnjih dana daleko od politički formulirane. Odnosno, ne radi se samo o glasanju već i o političkoj profilaciji te odluke.
Vratimo se na kratko na drugu stranu barikade. Čini se očitim da se taktika Trojke temelji na cilju potpune političke eliminacije Sirize, a onda posljedično i prevencije svih budućih takvih pokušaja. Iako bi s obzirom na inicijalne pozicije Sirize prihvaćanje Ciprasovog prijedloga jučer također značilo i određeni oblik političkog samoubojstva Sirize, čini se da su europski čelnici odlučni u tome da eliminacija bude što evidentnija i radikalnija. To je ono što bi se dogodilo u slučaju da na referendumu pobijedi opcija “za”. Prema svemu sudeći bi se moralo ići u nove izbore, tj. Siriza bi neminovno izgubila legitimitet. Više poteza sugerira da se radi o političko-policijskom pristupu kreditora koji nema nikakve veze s bilo kakvom ekonomskom podlogom: od pritiska na banke preko ECB-a do dokumenta iz MMF-a koji je nekidan procurio i u kojem se jasno priznaje da uz politike koje predlaže Trojka grčki dug neće biti održiv niti 2030. godine. Zatim, danas je ECB u svoj program monetarnog kvantitativnog popuštanja, odnosno pumpanja novca u sustav u svrhu stimuliranja ekonomije, u koji Grčka nije uključena, uvrstila i kupovinu korporativnih obveznica. Dakle, ECB na mjesečnoj razini kupuje 60 milijardi javnog i privatnog duga do rujna 2016. godine. Trenutni grčki dug iznosi oko 340 milijardi eura. Dovoljno jasno u svjetlu ucjenjujućih priča o tome kako će u slučaju neotplate grčkih dugova sve troškove snositi slovački, slovenski i drugi porezni obveznici.
Borba za sadržaj odgovora “ne”
No, dok je politika kreditora jasna, ona Sirize i nije sasvim, to jest iz vodstva vlade prečesto dolaze zbunjujući signali i očito je da sadržaj odgovora “ne” nije ni približno određen. Istovremeno Cipras nudi ustupke kreditorima koji gotovo da koincidiraju s njihovim pozicijama, a onda uslijed negativnog odgovora održi vehementni govor na kojem zagovara “ne”, ali govor prožet ideologijom europejizma koja je sav svoj smisao, ako ga je ikad i imala, izgubila u ovim petomjesečnim pregovorima. Teško je tu uočiti, uz sav napor, neku genijalnu strategiju kojoj se mnogi na ljevici nadaju. Varufakis u kratkim točkama obrazloženja odgovora “ne” prvenstveno inzistira na otpisu dijela duga tvrdeći i da institucije Trojke znaju da je dug neodrživ iako referendumsko pitanje nije usmjereno prema održivosti duga niti su se kreditori izjasnili o prijedlogu trećeg bailouta koji uključuje otpis već su stvar prolongirala za nakon referenduma. Jedino što povezuje sve izjave vladinih dužnosnika oko referenduma je inzistiranje na činjenici da se ne radi o odluci o ostanku u eurozoni.
Tu dolazimo do ključnog problema koji koči političku profilaciju odgovora “ne” ili preciznije – bauka Grexita. Naime, nije jasno koristi li Cipras referendum kao polugu u pregovorima ili pregovore (odnosno prijedlog poslan prije dva dana kreditorima) kao polugu za navigiranje smisla odluke “ne” na referendumu, ili u slučaju da je Trojka prihvatila prijedlog, za opoziv samog referenduma. Sama činjenica da stvar nije sasvim jasna sugerira da se radi o politici (nehotičnog) potkopavanja socijalne mobilizacije i građenja demokratske infrastrukture za sve implikacije odgovora “ne”. Odnosno, ne sasvim izvjesna politička supstanca odgovora “ne” može nedvojbeno ići u prilog onima koji provode kampanju “za”, pogotovo u uvjetima pritiska na banke i strategija zastrašivanja. No čini se da bez obzira na poneke oportunističke dimenzije pozicioniranja Ciprasove vlade, bestidna i suštinski antidemokratska politika europskih institucija i vlada je ona koja sve te dimenzije eliminira i doprinosi snažnoj mobilizaciji odozdo o kojoj javljaju svjedočenja s terena.
Rezultati anketa o rezultatima referenduma variraju s obzirom na činjenicu koji ih je vršio, jedino je razvidno da je glas “za” ponešto dobio na popularnosti uslijed zatvaranja banaka i uvođenja kontrola kapitala. Dok je ishod referenduma sasvim neizvjestan, izvještaji s terena, pa i same fotografije prosvjeda i jednog i drugog kampa, otkrivaju da je polarizacija grčkog društva oko samog referenduma izvjesno klasna. Iz čega nužno slijedi da jedino klasna politika može dati smisao odgovoru “ne”.