Nakon ovogodišnjih uspješnih prvomajskih prosvjeda u Makedoniji, član Ljevičarskog pokreta “Solidarnost” Zdravko Saveski za Bilten analizira koji su daljnji mogući smjerovi djelovanja makedonske ljevice u nastanku te koja je najprikladnija strategija za razbijanje hegemonije nacionalista na vlasti i liberala u opoziciji i otvaranje prostora za lijevu alternativu.
Ovogodišnji prvomajski prosvjedi nadmašili su očekivanja organizatora. Uistinu, nije otpočela revolucija, čak nije uzdrmana ni nova-stara vlada. Ipak, broj prosvjednika i atmosfera tijekom prosvjeda u Skopju daju nadu da će makedonska ljevica u budućnosti imati još štošta za poručiti.
Makedonska ljevica organizira prvomajske prosvjede od 2009. godine. Prva tri prosvjeda brojala su 50 do 70 sudionika, 2012. godine prosvjeda nije bilo, a 2013. godine bio je prisutan rekordan broj sudionika, oko 200. Ove su se godine predsjednički i parlamentarni izbori održavali samo četiri dana prije Prvog maja što je potaknulo sumnje kako će ljudi u atmosferi izbora biti manje zainteresirani za sudjelovanje u prvomajskom prosvjedu.
Te su se sumnje pokazala neosnovanima. Dakako, izborna kampanja spriječila je informiranje velikog broja ljudi o prosvjedima. Ipak, nije mogla spriječiti da ovogodišnji prvomajski prosvjedi budu najposjećeniji i najenergičniji do sada. Sljedeći razlozi potvrđuju ovu tvrdnju:
– po prvi puta prosvjed nije organiziran samo u Skopju već i u Kumanovu;
– po prvi puta od ponovnog uvođenja kapitalizma ranih devedesetih godina neki od sindikata postali su (su)organizatorima prvomajskih prosvjeda. Tijekom dvijetisućitih godina najveća je sindikalna središnjica (Federacija sindikata Makedonije, op. prev.) organizirala samo nekoliko manifestacija povodom Međunarodnog praznika rada, ali ne i prosvjede;
– po prvi puta prosvjednici nisu izražavali samo bunt protiv pogoršavanja radničkih prava i osiromašivanja naroda, već su postavili i neke zahtjeve. Ti se zahtjevi odnose na minimalnu plaću, pravo na štrajk i pravo na sindikalno udruživanje i neće biti zaboravljeni sa završetkom prvomajskih prosvjeda;
– po prvi je puta prosvjed u Skopju došao pred Vladu, čime je dokinuto razmišljanja aktivista kako se treba suzdržati od svake akcije koju bi vladajuća propaganda mogla zloupotrijebiti kako bi ljevicu povezala s opozicijom;
– po prvi je puta broj prosvjednika u Skopju bio pristojan, oko 400, a u Kumanovu je prosvjedovalo oko 50 osoba. Iako je broj prosvjednika u Kumanovu bio manji od očekivanog, odaziv nije loš za prvi prvomajski prosvjed u jednom makedonskom gradu.
Atmosfera na prosvjedu u Skopju tema je za sebe. Ove su godine ljevičarske organizacije prosvjed organizirale zajedno s četiri sindikata, ali duh prosvjeda nije razvodnjen. Naprotiv, vilo se mnogo više crvenih zastava nego proteklih godina, izvikivani su antikapitalistički slogani, tijekom čitavog prosvjeda puštane su ljevičarske pjesme, antinacionalistički kontekst Prvog maja brižno je njegovan te je, najljepše od svega, ispred Vlade zasvirala radnička himna, Internacionala, pri čemu su mnogi prosvjednici u zrak dizali šake.
Prosvjed može motivirati, ali i demotivirati. Ovogodišnji prvomajski prosvjedi očito su motivirali kako mnoge aktiviste, tako i ostale prosvjednike.
Okolnosti
No, koliko god prosvjedi bili razlogom za optimizam, cjelokupna situacija u Makedoniji navodi na pesimizam. Demokracija je u Makedoniji na zalazu, a posljednji izbori daju dodatnu potvrdu za tu tvrdnju.
Širom svijeta ljevica je nezadovoljna nedemokratskim karakterom kapitalističke demokracije, ali demokratski deficit u suvremenoj Makedoniji visok je čak i prema liberalnim standardima. Vladaju korupcija, masovno zapošljavanje stranačkih kadrova u javnoj upravi, stranačko preuzimanje svake neovisne javne institucije i centra moći, stranačko preuzimanje sudstva. I to nije sve. Ugašena je vodeća neovisna TV postaja, a ostali ključni neovisni mediji financijski su preuzeti. Jedan je novinar osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od četiri i pol godine, dok drugi čeka izručenje. Vođa jedne opozicijske stranke već je u zatvoru, a opozicijski vijećnik u ključnoj općini centra nalazi se u pritvoru. Prije nekoliko mjeseci čak je sedamnaest osoba pritvoreno na osnovu sumnje o špijunaži. Na kraju, no ne i manje važno, značajne izborne nepravilnosti tijekom posljednjih izbora dovode u pitanje mogućnost da će sadašnja vlada desnice ikada dopustiti svoj poraz na izborima.
Posljednji izbori pokazali su i slabost opozicije. Izborne nepravilnosti uvećale su pobjedu desničarske stranke VMRO-DPMNE (Unutrašnja makedonska revolucionarna organizacija – Demokratska stranka za makedonsko nacionalno jedinstvo, op. prev.), ali i bez njih vjerojatno bi porazila “socijaldemokratsku” stranku SDSM (Socijaldemokratski savez Makedonije, op. prev.). SDSM je još jednom pokazao da ne može mobilizirati ključne skupine građana koji nisu članovi stranaka. Iako većina onih koji ne profitiraju od (zlo)uporabe vladinih resursa ne gaji naklonost prema vladi, koja se uglavnom doživljava korumpiranom i nedemokratskom, velik dio nije voljan glasati za opoziciju. SDSM je promijenio vodstvo i kao kandidate na izborima predstavio nova lica. U posljednjem mandatu nije govorio samo o nedostatku demokracije u Makedoniji, već je predložio neke ekonomske i socijalne mjere koje su umjereno socijaldemokratske. No pokazalo se da to nije dovoljno. SDSM se nije distancirao od svoje prošlosti koja uključuje kriminalnu privatizaciju, smanjivanje radničkih prava i socijalnih davanja. Nije uvjerio građane da će predložene umjerene ekonomske i socijalne mjere poboljšati život stanovništva jednom kada se vrati na vlast. SDSM se doživljava kao elitistička stranka i ta slika priječi mogućnost zadobivanja naklonosti većine kategorija glasača uključujući onu koja bi morali biti primarna glasačka baza stranke koja je uistinu socijaldemokratski orijentirana – radnike.
Put pred nama
U Makedoniji su aktivne dvije ljevičarske organizacije, Ljevičarski pokret “Solidarnost” i Pokret za socijalnu pravdu “Lenka”. Ove organizacije tijesno surađuju i vrlo su slične: horizontalno su organizirane, prvenstveno aktivne na polju socijalne pravde, s malim članstvom, ali s pristupom javnosti i podrškom mnoštva siromašnih i neprivilegiranih. Posljednjih su godina samostalno organizirale mnoge prosvjede te sudjelovale u brojnim drugim mobilizacijama. Na institucionalnoj razini, prvenstveno su pokušale ukinuti neke zakonske odredbe koje dokidaju radnička prava kroz inicijative prema Ustavnom sudu, ponekad uspješno. Također su izgradile veze i suradnju s nekim sindikatima.
Ipak, nedemokratski ambijent koji se posljednjih godina neprestano pogoršava dokinuo je mogućnosti utjecanja na proces donošenja odluka. Uz mnoge druge institucije, VMRO-DPMNE je preuzeo i Ustavni sud, i čak niti sasvim očito utemeljene inicijative više ne prolaze. Vlada ima jako rigidan (i nedemokratski) stav prema prosvjedima i opće je mišljenje kako neće poslušati narod neovisno o tome koliko su zahtjevi mali ili koliko je prosvjed velik. Ograničen utjecaj SDSM-a na građane koji nisu pripadnici stranaka uvjerio je ljevicu (i mnoge građane) da SDSM ne može poraziti VMRO-DPMNE na izborima. Ljevica je frustrirana i SDSM-ovim skromnim i vjerojatno ne pretjerano iskrenim tretmanom pitanja socijalne pravde u vrijeme rastućeg siromaštva i klasne nejednakosti.
Bismo li u toj situaciji trebali osnovati političku stranku i postati vođama socijalne i demokratske pobune protiv Vlade? Ovo je trenutno ključno pitanje za ljevičarske organizacije u Makedoniji. Naša glavna sredstva utjecaja na proces donošenja odluka pokazala su se neefikasnima. Glavna opozicijska stranka još je jednom pokazala svoja ograničenja. Što učiniti u takvom kontekstu?
U posljednje su vrijeme mnogi aktivisti prevladali svoje antistranačke sentimente. No i dalje postoje mnoge unutarnje i vanjske prepreke koje plan osnivanja stranke čine teškim zadatkom. U širem ljevičarskom/progresivnom miljeu još uvijek vlada ultraindividualistički sentiment – mnogi se formalno ne žele pridružiti organizacijama, iako dijele njihove ciljeve i unatoč činjenici da su organizacije horizontalno strukturirane i u potpunosti poštuju autonomno pravo svojih članova da sami odlučuju o tome hoće li se ili ne pridružiti određenoj konkretnoj aktivnosti organizacija. Bez novih članova i bez aktivnije participacije postojećeg članstva svaki će ambiciozniji plan propasti. Kao vanjski faktor, broj registriranih članova potrebnih kako bi se oformila stranka – tisuću građana – prilično je visok za makedonske standarde i predstavlja ozbiljan izazov. Financijski troškovi također se ne mogu zanemariti. Također, postoji još jedna ozbiljna dilema: ima li smisla osnivati stranku ako demokracija propada i ako je sudjelovanje na izborima izgubilo smisao?
Ovogodišnji prvomajski prosvjedi pokazali su da ljevičarske organizacije u Makedoniji imaju potencijala prijeći iz inicijalne faze minornog političkog faktora na marginama u nešto značajnije i utjecajnije. Hoće li tako i biti ovisi o aktivistima, njihovoj volji za osobnim doprinosom i kapacitetu da prevladaju način razmišljanja koji se zadovoljava malim stvarima. Jedno je sigurno: radnici i ostali neprivilegirani građani Makedonije očajnički trebaju nekoga tko će povesti borbu za socijalnu pravdu.
S engleskog prevela Lahorka Nikolovski