Jučerašnje premoćno “Ne” politikama europskih institucija na grčkom referendumu predstavlja najodlučnije raskrinkavanje europske “demokratske” strukture do sada. Iako, europskim elitama referendumski opoziv njihovih politika nije stran teren. Naprotiv, svako dosadašnje iskušavanje demokracije unutar Europske unije završilo je porazom europskih politika koji je iziskivao ili zaobilazne administrativne procedure uvođenja zamišljenih politika, kao u slučaju francuskog i nizozemskog odbijanja europskog Ustava 2005. godine kada se demokratski legitimitet Ustava morao zamijeniti birokratskim meandrima Lisabonskog sporazuma, ili mehanizme zastrašivanja par godina kasnije kad su se stanovnici Irske na referendumu izjašnjavali o tom Sporazumu. Pošto je demokratski odgovor bio negativan, europske elite su tražile da se referendum ponovi kako bi se dobio “ispravan” rezultat. A taj rezultat se namještao i podešavao kampanjom zastrašivanja i ucjene.
Sličnu kampanju su europske elite u alijansi s grčkim partnerima iz opozicije i sitne i krupne buržoazije provodile i u slučaju grčkog referenduma. No, ovaj put nije prošlo. Jednostavno, pet godina brutalnih mjera štednja, rasta nezaposlenosti i mnogih aspekata humanitarne katastrofe nisu mogli funkcionirati kao plodno tlo za zastrašivanje jer teško da može gore od ovoga. Druga bitna činjenica koja je odredila odlučno “Ne” je dinamika dosadašnjih pregovora. Kreditori bez obzira na sve ustupke Sirizine vlade koji su je gotovo doveli do potpunog opoziva vlastitog programa nisu popuštali ni milimetra i time su “isprovocirali” snažan demokratsko-suverenistički odgovor. Ne treba sigurno zanemariti ni prošlotjedno priznanje Međunarodnog monetarnog fonda kako je grčki dug neodrživ i da je otpis njegova dijela nužan.
Osnovno pitanje koje se nameće glasi: ima li vodstvo Sirize plan političke kapitalizacije sinoćnjeg demokratskog, ali u prvom redu i klasnog ustanka protiv europskih politika? Korištenje referenduma kao dodatne poluge, pored izvještaja MMF-a, u dokazivanju europskim dužnosnicima kako je dosadašnja ekonomska politika bila iracionalna nedvojbeno je amortiziranje snage jučerašnje odluke. Iako je bilo stalno napominjano da ovaj referendum ne odlučuje o izlasku iz eurozone, ovolika pobjednička margina u određenoj mjeri legitimira i poziciju “izlaska, ako druge opcije nema”. Ovih dana ćemo polako saznavati o drugim opcijama. Prva je danas na redu Europska centralna banka koja će odlučiti o statusu grčkog bankarskog sektora, odnosno o daljnjim režimima (ne)osiguravanja likvidnosti. Jedina vijest zasad s grčke strane ostavka je ministra financija Janisa Varufakisa, obrazložena “žrtvovanjem” vlastite figure za uspjeh pregovora, kao i popuštanjem ostalim ministrima financija iz eurogrupe koji su zahtijevali njegov odlazak jer im “nije pasao”. Koja kalkulacija stoji iza kombinacije ogromne demokratske podrške i uviđavnosti spram statusa nesimpatičnosti u očima europskih ministara, teško je reći. Jedino što je sigurno jest da nijedna lijeva politika dugi niz godina u Europi nije imala toliko snažan demokratski mandat i da europskim elitama na raspolaganju više ne stoje niti administrativne zaobilaznice niti politika straha.