Uoči subotnje dvadesete godišnjice srebreničkog masakra, političko-medijska atmosfera u Bosni i Hercegovini, kao i susjednoj Srbiji, znatno je zaoštrena. Iako je ova okrugla obljetnica prema ranijim najavama trebala biti povod za pomirljive tonove i simbolične korake ka “suočavanju s prošlošću”, mogućnost da bi predsjednik ili premijer Srbije mogli sudjelovati na komemoraciji sada je definitivno otklonjena, a izgleda da je otpalo i sudjelovanje “srpskih predstavnika” u institucijama BiH. Jedna od točaka spora je riječ “genocid”, kako se obično opisuju događaji u Srebrenici na ljeto 1995. godine, a koji Srbija i Republika Srpska negiraju, iako formalno priznaju da je riječ o velikom masakru. Razlike između “genocida”, “masovnog pokolja” i “teškog zločina” možda se ne čine toliko sudbonosnima, ali upravo se njima bavila intenzivna diplomatska aktivnost.
Naime, prije mjesec dana je najavljeno kako Velika Britanija ususret obljetnici priprema rezoluciju koju će predložiti Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, a u kojoj se osuđuje srebrenički genocid. Najava je izazvala paniku među političarima u Srbiji i Republici Srpskoj koji su sve nade polagali u reakciju Rusije kao stalne članice tog tijela. Pregovori između Britanije i Rusije su prema svemu sudeći doveli do novog prijedloga rezolucije u kojem se osuđuju zločini na svim stranama, ali srebrenički genocid, kao i osuda njegovog negiranja, i dalje su sastavni dio dokumenta. Srbija je u međuvremenu povećala ulog i raspisala tjeralicu na temelju koje je u Švicarskoj uhićen Naser Orić, srebrenički zapovjednik Armije BiH, zbog zločina nad srpskim civilima prije pokolja u ljeto 1995. godine. Orić je naposljetku i izručen, ali ne ne Srbiji, već BiH koja mu je odredila mjeru ograničenja kretanja.
“Umjerene” politike i nezamjenjivi Dejton
To je pak izazvalo nove sporove. Percipirana zaštitnička uloga sudskih struktura BiH prema Oriću potaknula je oštre reakcije predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika koji je povukao svoj standardni potez i tko zna po koji put najavio – referendum. Dakako, ni jedan od Dodikovih famoznih referenduma o “statusu Srpske” do sad nije proveden i sasvim je izvjesno da neće ni ovaj, no to mu po svemu sudeći nije ni svrha. Najava referenduma povod je za još jednu kampanju “srbovanja” u kojoj oslabljena Dodikova stranka pokušava dohvatiti izgubljenu potporu i optuživati opoziciju za nacionalnu izdaju. Treba podsjetiti kako je Dodik svoju je političku karijeru započeo kao opozicionar u Republici Srpskoj te kako nije izravno sudjelovao u ratnim aktivnostima niti je podržavao vlast Radovana Karadžića i Ratka Mladića izravno odgovornih za najgora ratna zvjerstva.
Kao takav, Dodik je u skladu sa međunarodnim mirovnjačkim konceptima “umjerenjaka” (moderate) uživao znatnu potporu u dolasku na vlast i njezinoj konsolidaciji. Umjereni Dodik je međutim ubrzo shvatio da u političkom sustavu koji se temelji na strogim etničkim podjelama samo neprestano zaoštravanje odnosa među zajednicama donosi kakvu-takvu sigurnost i stabilnost vlasti. Njegova transformacija u branitelja ratnog vodstva “Srpske” koje je svojevremeno kritizirao samo je logična posljedica uvjeta u kojima se vrši vlast u BiH. Paradoksalno, najavljenom rezolucijom o Srebrenici, “međunarodna zajednica” će formalno osuditi genocid i njegovo negiranje, ali će također potvrditi čvrstu predanost svojem dejtonskom sustavu čija stabilnost uvelike ovisi o redovitim “nesuglasicama” o ratnim događajima među sustavno podijeljenim narodima.