Studenti veleučilišta i visokih škola u RH pokrenuli su inicijativu za izjednačavanja prava dobivenih ovim tipom obrazovanja sa usporedivim situacijama u Europi. Naime, studenti stručnih specijalističkih studija u Hrvatskoj žestoko su diskriminirani na tržištu radne snage zbog naziva koji stječu po završetku studija. Nakon završetka stručnog studija ti studenti postaju stručni specijalisti, dok studenti sveučilišta postaju magistri struke. S obzirom na to da stručni studiji postoje na sveučilištima, veleučilištima i visokim školama, navedeni problem utječe na 45.000 studenata u Hrvatskoj.
No, isti problem kao studenti veleučilišta u Hrvatskoj imaju i sveučilišni prvostupnici. Oni su također u pravilu nezapošljivi na radnom mjestu adekvatnom svom obrazovnom stupnju. Fraza “tržište ne prepoznaje prvostupnike” koja se godinama u Hrvatskoj ponavlja još uvijek je aktualna, a problem je, pokazuje se, veći od prepoznatoga. On postoji na razini cijele Europe i nije adekvatno riješen od početka uvođenja bolonjskog sustava na kontinentu, a u Hrvatskoj je samo dodatno naglašen. Naziv koji studenti stručnih studija veleučilišta i diplomirani prvostupnici stječu po završetku studija nije prepoznat na tržištu rada. Jedina diploma koja se na hrvatskom tržištu radne snage prepoznaje kao diploma je ona sveučilišnog magistra struke koja se, često pogrešno, smatra ekvivalentom diplome po starom sustavu.
Kako je do komplikacija specifičnih za Hrvatsku došlo, u ovom je trenutku manje bitno, jer mehanizam ispravljanja ovih grešaka, nesavršen kakav jest, postoji, ali još uvijek nije u potpunosti profunkcionirao u cijeloj Europi, a zove se kvalifikacijski okvir. Hrvatski kvalifikacijski okvir je instrument kojim se primjenjuje Europski kvalifikacijski okvir na cjelokupni sustav obrazovanja u Republici Hrvatskoj, a služi za povezivanje kvalifikacija stečenih završetkom određene razine obrazovanja (od osnovne škole do doktorata znanosti) s kvalifikacijama u drugim europskim zemljama. Drugim riječima, Hrvatski kvalifikacijski okvir uređuje sustav cjeloživotnog učenja te na taj način osigurava učenicima/studentima jasno definiranje njihovih stečenih kvalifikacija (znanja i vještina) na određenoj razini obrazovnog sustava u Republici Hrvatskoj i inozemstvu.
U ovom konkretnom slučaju, da je kvalifikacijski okvir proveden, prvostupnici veleučilišta, kao i oni sveučilišta imali bi oznaku 6. Oznaku 7 imali bi primjerice svi koji su završili sveučilišni diplomski studij; specijalistički diplomski stručni studij; poslijediplomski specijalistički studij. Implementacijom HKO-a sve bi diplome bile lakše prepoznatljive na tržištu radne snage. Dok se to ne dogodi, diplomirane osobe, bilo da su završile veleučilište ili preddiplomski studij na sveučilištu, u Hrvatskoj se tretiraju kao osobe srednje stručne spreme. Tržište rada ih naime ne prepoznaje kao visokoobrazovanu radnu snagu, te im je izrazito rijetko omogućeno zapošljavanje na odgovarajućem radnom mjestu i još važnije – s odgovarajućom plaćom.
Rješenje ovog problema omogućilo bi mladim visokoobrazovanim osobama u Hrvatskoj da lakše traže adekvatnije poslove unutar granica RH, a možda bi i smanjilo odljev mladih iz zemlje nad kojim likuju mainstream mediji pažljivo prateći svaki autobus koji sa zagrebačkog kolodvora otputuje prema Njemačkoj.
Što je točno kvalifikacijski okvir?
Kvalifikacijski okvir, odnosno Europski kvalifikacijski okvir (EQF) instrument je koji regulira izjednačavanje razina obrazovanja na europskoj razini, a njegov je nacionalni implementacijski ekvivalent Hrvatski kvalifikacijski okvir (HKO). Radi se primarno o instrumentu osmišljenom s ciljem ujedinjenja europskog tržišta rada. Problemima koje taj proces donosi može se pristupiti iz perspektive odnosa ekonomija centra i periferije, migracijskih politika, cijena radne snage, itd… S druge strane može mu se pristupiti i onako kako ga EU nastoji prikazati posljednjih godina – kao “prevoditeljski mehanizam” koji “prevodi” ishode učenja (“znanje, vještine i kompetencije”) iz obrazovnog sustava jedne europske zemlje u kategorije razumljive tržištu rada druge europske zemlje. U praksi, kao što bilježe sve statistike, taj proces mahom znači prevođenje ishoda učenja obrazovnih sustava zemalja periferije u kategorije prepoznatljive tržištu rada zemalja centra. EU to međutim kodira kao “slobodno kretanje ljudi”, odnosno mobilnost naroda Europe.
No, ta ista mobilnost, u drugim se slučajevima zove migracija, a onda poprima neke druge, negativnije konotacije s kojima se EU drugačije nosi. Međutim, kvalifikacijski okvir nije donesen kao instrument osiguranja horizontalne (iz zemlje u zemlju), niti vertikalne socijalne mobilnosti (uspinjanje na društvenoj ljestvici), nego je kao i sama Bolonja, uveden s primarnim ciljem ujednačavanja europskog tržišta rada. No, da se radi o problemu kojeg Europa ima diljem kontinenta, potvrđuju i stranice EQF na kojima se vidi da je tek 13 zemalja članica europskog obrazovnog prostora donijelo kvalifikacijske okvire, premda je početno zacrtani rok za njegovu implementaciju istekao još 2011. godine.
Usprkos svim negativnim, međunarodnim, aspektima koje EQF nosi, HKO je u Hrvatskoj nužno provesti što prije, kako bi se napokon riješio sad već 10 godina dug problem nezapošljivosti sveučilišnih i veleučilišnih prvostupnika te veleučilišnih magistra struke. Velika Britanija primjerice, riješila je ovaj problem pripojivši sve svoje politehnike (veleučilišta) sveučilištima, dok ga je Njemačka riješila na način da su diplome sveučilišta i veleučilišta jednako vrijedne i jednako priznate, no razlika je u tome što se na sveučilištima više provode znanstvene metode i studente se usmjerava ka znanstvenom radu, dok su diplome veleučilišta izrazito orijentirane praktičnim vještinama, iskustvima, poznanstvima i kompetencijama. Bilo koji od ova dva rješenja može se lako provesti i u Hrvatskoj.