Manjkavosti u funkcioniranju pravosudnih institucija u Bosni i Hercegovini služe kao prikladan poligon za političke igrice etničkih elita kojima nastoje zacementirati postojeće podjele i osigurati neometan kontinuitet obnašanja vlasti. Nedavna najava referenduma o nadležnosti tih institucija na području Republike Srpske samo je jedna u nizu tih igrica.
Bosnu i Hercegovinu, ili barem jedan njezin dio, u septembru sudeći prema najavama očekuje referendum. To neće biti referendum o eventualnom karakteru daljnjeg zaduživanja (da li će se raditi o MMF-u, misterioznom ruskom kreditu, još uvijek nepoznatim komercijalnim bankama ili nekoj nedefinisanoj ruskoj pomoći), već onaj koji predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik namjerava organizovati za građane ovog bh. entiteta i to sa pitanjem: “Da li prihvatate nametnute zakone visokih predstavnika u prošlosti, posebno o Sudu i Tužilaštvu BiH, te da li prihvatate da se u RS primenjuju odluke tih pravosudnih institucija?”
Razlozi? Državne pravosudne institucije, navodno, nisu uložile dovoljno napora u procesuiranju i rasvjetljavanju ratnih zločina nad srpskim civilima u ratu 1992-1995. Ovo bi, zapravo, značilo da se ukoliko referendumski odgovor bude potvrdan, odluke državnog pravosuđa, čije je formiranje pod pritiskom međunarodne zajednice 2003. godine izglasao sam Dodikov SNSD, ne bi primjenjivale na teritoriji RS-a, čime bi BiH, uz dužničku i političku krizu (zbog koje su odloženo i usvajanje tzv. reformske agende koja podrazumijeva novi zakon o radu i privatizaciju preduzeća u državnom vlasništvu), mogla zapasti u pravni haos. Ili možda ne bi?
Pravni stručnjak Goran Marković precizira da Narodna skupština RS-a može raspisati referendum samo o pitanjima svoje nadležnosti, a to nisu institucije na državnom nivou, koje su i donele zakone o funkcionisanju spornih institucija. “Istina je da postoje krupna neslaganja o tome da li je donošenje tih zakona bilo u saglasnosti sa Ustavom BiH, ali su ti zakoni na snazi i primjenjuju se. Ustavni sud BiH je odlučio da osnivanje Suda BiH nije suprotno Ustavu BiH. Problem treba posmatrati sa više aspekata. S jedne strane, bilo bi dobro sačekati ishod tzv. strukturnog dijaloga o pravosudnom sistemu, ali je očigledno da se nacionalne političke elite o tome ne mogu sporazumjeti. S druge strane, zazivanje referenduma je uvijek korisno sredstvo u rukama nacionalnih političkih elita, kako bi se mobilisale mase. U ovom slučaju, Dodik koristi činjenicu da Sud i Tužilaštvo, ruku na srce, nisu uložili dovoljno napora da gone učinioce krivičnih djela počinjenih za vrijeme rata iz reda svih naroda. Tako je jedna politička odluka, da referendum bude raspisan, opravdana drugim političkim postupkom, odnosno političarenjem nosilaca pravosudnih funkcija”, smatra Marković i dodaje da “referendumi koji se održavaju u RS, pod uslovom da se građani na njima izjašnjavaju o pitanjima iz nadležnosti Narodne skupštine RS, imaju savjetodavni karakter, što znači da ishod referenduma nije i ne može biti pravno obavezujući.”
Dodikov manevar
Drugim riječima, predsjednik RS-a, kojem se ne može sporiti politička vještina i osjećaj za trenutak, priprema još jednu šaradu, kojom će ubiti dvije muhe jednim udarcem. Predstavnike srpskog opozicionog Saveza za promjene koji su u vlasti na državnom nivou, dovest će u poziciju da zbog pakta sa bošnjačkim SDA-om, Demokratskom frontom Željka Komšića i predstavnicima EU i SAD-a brane “antisrpske” institucije, dok će istovremeno kreirati nacionalističku dimnu zavjesu u trenutku kada postane jasno da potpisuje Reformsku agendu, iako je uložio mnogo retorike da se u slučaju ovog dikata sa zapada predstavi kao političar s kičmom (naspramno navodno drugačijeg poltronstva zvaničnog Sarajeva).
No, ovo je samo jedan u nizu primjera koji ilustruje nagomilane probleme kada je u pitanju bosanskohercegovačko pravosuđe. Institucije koje će biti obuhvaćene najavljenim referendumom, osnovane su 2002. i 2003. i to tako da Sud BiH u okvirima svoje krivične nadležnosti postupa u predmetima koji se odnose za krivična djela, a to su, između ostalog, djela ratnih zločina, organizovanog i privrednog kriminala te korupcije, dok je Tužilaštvo organ nadležan za provođenje istrage za krivična djela za koja je nadležan Sud BiH kao i za gonjenje počinitelja pred Sudom BiH, u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku BiH i drugim primjenjivim zakonima. Treća državna pravosudna institucija – Ustavni sud BiH ima propisanu apelacijsku nadležnost za pitanja iz Ustava BiH koja se pojave temeljem presude bilo kojeg drugog suda u entitetima što znači da postoji mogućnost da se pravomoćna presuda svih redovnih sudova u BiH preispituje ukoliko se radi o povredi prava zagarantiranog Ustavom.
Interesantno je da su tri sudijske pozicije u ovom državnom tijelu, koje bi trebalo predstavljati vrhovnu pravnu instancu kada je u pitanju tumačenje ustavnih odredbi, uvijek rezervisane za strance koje bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava. Kada se sve navedeno uzme u obzir, jasno je da Bosni i Hercegovini manjka hijerarhija i jedinstvo, odnosno uvezanost sudskog sistema, što ga čini poligonom sukoba etno-političkih elita u kombinaciji sa interesima predstavnika međunarodne zajednice, kao i sredstvom za kreiranje političke magle, onda kada to kome zatreba u borbi za “više ili manje” Bosne i Hercegovine.
Dometi “strukturiranog dijaloga”
“Stvari su s Dodikom vrlo jednostavne. Kad god se osjeti na bilo koji način ugroženim, a očito kod njega postoji realna svijest da ga čekaju ozbiljni sudski procesi, on poseže za jeftinim populizmom i prijeti referendumima. Tako je bilo godinama po pitanjima otcijepljenja, kao što je sada po pitanju suda i tužilaštva. To naravno ne predstavlja ništa drugo doli potpunu političku impotenciju i dimnu zavjesu za naivne. U krajnjoj liniji iz razloga što bi čak i u slučaju da pokuša izvesti svoj naum do kraja, to bilo zakonski nemoguće”, smatra politički analitičar Dragan Markovina u čemu ga podržava i banjalučki politolog Srđan Traljić, koji međutim, ne kritizira samo Dodika: “Naklonost suda i tužilaštva BiH je apsolutno jasna svakome ko ima razuma. Bezbroj nerazjašnjenih predmeta vezanih za ratne zločine, gdje se istrage otežu do beskonačnosti kako bi se konsekvence po vladajuću bošnjačku politiku izbjegle, jasno to dokazuju. To je očito bilo kada su zatražili izručenje Nasera Orića jer tobože vode istragu koju, sa sigurnošću se može reći, neće nikada završiti. Problem sa Dodikom je taj što je on pristao na takav sud i što je on uvijek izgovor za politikanstvo jer se postavlja pitanje šta je do sada čekao.”
A da Dodik nije jedini, dokazuje nedavna apelacija Bakira Izetbegovća Ustavnom sudu BiH o neustavnosti Dana Republike Srpske (9. januar), uz obrazloženje da se radi o danu proglašenja ratne, a ne dejtonske Republike Srpske koja je dio Bosne i Hercegovine, što je, opet, pokrenulo lavinu besmiselnih rasprava i medijskih ispada, koji su kulminirali Dodikovom izjavom da je BiH, ni manje ni više, nego “koncentracioni logor za srpski narod” i da Bošnjaci svaku od bh. institucija, a pogotovo Tužilaštvo i Sud BiH, koriste “da zaštite svoje zločine i svoje političke namjere”. Baš kao da sam nije 2012. godine sa bivšim liderom SDP-a i ondašnjim ministrom vanjskih poslova Zlatkom Lagumdžijom postigao sporazum prema kojem je pravo izbora državnih tužilaca trebalo oduzeti državnom Visokom sudskom i tužilačkom vijeću i dati ga političkim predstavnicima, što bi, zapravo, značilo daljnje podređivanje državnih pravosudnih organa stranačkim interesima.
Što je najsmiješnije, cjelokupnom procesu “strukturiranog dijaloga” o reformi bh. pravosuđa, po Dodikovoj narudžbi, kumovala je niko drugi do visoka predstavnica EU za spoljnu politiku i bezbjednost, barunica Catherine Ashton. I to nakon što je Narodna skupština RS-a 13. aprila 2011. donijela odluku o raspisivanju republičkog referenduma o Sudu i Tužilaštvu BiH sa istovjetnim pitanjem koje se najavljuje za septembar 2015. Drugim riječima, i pored nekih dobro vođenih slučajeva procesuiranja ratnih zločina i organizovanog kriminala, težnja za “nezavisnim pravosuđem” na razini BiH je fikcija kojim međunarodna zajednica hrani svaku od bh. vladajućih etno-elita i koje joj je potrebnije kao sanduk prljavog veša, čijim sadržajem se može prijetiti i/ili potkupljivati.