Na sinoćnjoj sjednici grčkog parlamenta koja se protegnula do ranih jutarnjih sati zastupnici su glasanjem usvojili prijedlog reformi koje je grčka vlada u četvrtak navečer poslala u Bruxelles. Prijedlog je podržalo 250 zastupnika, dok je unutar same Sirize dvoje zastupnika glasalo protiv, sedam ih je bilo suzdržano, uključujući jednog od prominentnijih ministara Panajotisa Lafazanisa i predsjednicu parlamenta Zoe Konstantopolou, a osam ih bilo odsutno. Četvero odsutnih se javno izjasnilo da bi glasalo protiv, dok je bivši ministar financija Janis Varufakis naznačio da bi podržao prijedlog u slučaju prisutnosti. Treba napomenuti i da je skupina od petnaest Sirizinih zastupnika koja je glasala za prijedlog obznanila kako se zapravo ne slažu s prijedlogom, ali da su glasali za prihvaćanje kako ne bi pridonijeli destabilizaciji vlade. Svi zastupnici Sirizinog koalicijskog partnera ANEL-a su podržali prijedlog.
Danas se sastaju ministri financija eurozone, tzv. eurogrupa, koja će razmotriti prijedlog iz Atene za novi program pomoći, dok je za sutra predviđen sastanak tzv. eurosamita, odnosno premijera zemalja članica. Prema prvim kuloarskim informacijama i kratkim izjavama stječe se dojam prigušenog optimizma kod europskih dužnosnika, odnosno grčki prijedlog se navodno smatra adekvatnom polaznom točkom za daljnje pregovore. Iako i dalje cijelu priču iz perspektive Trojke, poglavito njemačkih dužnosnika, prilično obilježava dimenzija nepouzdanja i sumnje. I to ne zbog samog sadržaja prijedloga kao takvog već zbog činjenice da se radi o prijedlogu reformi prilično sličnome onome koji je grčki narod odbio na referendumu. Tako brz opoziv referendumske odluke je ono što zapravo izaziva nepovjerenje među europskim obnašateljima vlasti s obzirom da izaziva sumnje u konzistentnost grčke vlade i uvjerljivost provedbe reformi. To sugerira i vjerojatno još oštriji stav u daljnjim pregovorima i dodatno prekrajanje prijedloga.
Opoziv demokratske odluke
Dakle, sam prijedlog ne odudara previše od prijedloga Trojke koji je bio predmet nedjeljnog referenduma. Na svim ključnim točkama dogodili su se ustupci koji više ili manje koincidiraju s demokratski opozvanim prijedlogom Trojke: neodgodiva reforma mirovinskog sustava koja uključuje ukidanje prijevremenih umirovljenja, produžetak roka za umirovljenje, eliminacija dodatne državne pomoći najsiromašnijim umirovljenicima, veće izdatke radnika u mirovinski sustav kao i veće doprinose umirovljenika za zdravstveno osiguranje; zatim ukidanje izuzeća otoka i restorana od standardne stope poreza na dodanu vrijednost; povećanja poreza na korporativnu dobit s 26% na 28%, a ne na 29% kao što je bio ishodišni plan Sirize; nastavak privatizacije infrastrukture poput aerodroma i luka; ukidanje nekih vidova subvencija za poljoprivrednike, uglavnom paket kojim se raznim mjerama osigurava 13 milijardi eura, što uštede što prinosa. S tim da se još računa da će novi program pomoći (predviđenih 59 milijardi eura kroz tri godine) uključivati i neku razinu otpisa dijela duga, ali to je prilično neizvjesno.
Iako je sasvim očito da je ovom odlukom parlamenta i vlade opozvan ishod referenduma, odnosno delegitimirana volja grčkog naroda i suspendirana demokracija, potrebno je sagledati dinamiku i okvir koji su ovu odluku učinili mogućom, pa i izvjesnom. Kao što smo već pisali, samo referendumsko pitanje – o prijedlogu koji više nije na snazi jer je program na koji se odnosio istekao – u svom tehničkom i operativnom smislu nije uključivalo jasan tip “zadatka” koji bi se činom odbijanja demokratski nametnuo vladi. Preciznije, iako je referendum potvrdio snažno protivljenje mjerama štednje i političko-ekonomskom diktatu iz Bruxellesa, njime se nije odlučivalo o nikakvom konkretnom političkom potezu. Što je dalo prostora Ciprasu da odmah u ponedjeljak sazove sve parlamentarne stranke šireg centra i s njima dogovori zajedničku poziciju u budućim pregovorima, navodno ojačanu demokratskim legitimiteom. Činjenica da je Cipras podršku zatražio od onih koji su na referendumu podržavali suprotnu opciju i da su ovi pristali na “koaliciju” sugerira da priča o tome kako je referendum sazvan taktički da bi se izglasalo “Da” i kako bi Cipras mogao mirne duše prepustiti mandat dobiva sve više na plauzibilnosti.
Međutim, ako je to i bio plan vladajuće garniture, pritisak odozdo je stvar preokrenuo i putem kampanje i samim referendumom, dao jasan, iako nedefiniran, signal podrške borbi protiv mjera štednje. I dok su razni europski dužnosnici tijekom kampanje poručivali da se ovim referendumom glasa “za” ili “protiv” eura, grčke vlasti su se toj interpretaciji silno protivile. U tom je kontekstu nastao problem koji jučerašnju “parlamentarnu izdaju” čini prilično očekivanom. Na referendumu se nije glasalo o konkretnom političko-ekonomskom prijedlogu već o intepretacijama politički do kraja neformuliranih pozicija, a kampanje su zagovarale zapravo specifične tipove interpretacije stvari posrijedi, a nisu razjašnjavale implikacije odluka. Jedino što je cijelo vrijeme bilo sigurno i svima razumljivo jest pozicija Trojke. Kao što se sve jasnijim i činio izbor koji je pred Grcima, a koji proizlazi iz te pozicije: ili kapitulacija ili Grexit, napuštanje eurozone.
Antidemokratske dimenzije europskog institucionalnog okvira
Iako je već na početku pregovora i prvog jasnog postavljanja Trojke u veljači ove godine postajalo jasno da strategija “dobrog eura” – ostanak u eurozoni i obustava mjera štednje – neće proći, grčka je vlada i dalje inzistirala na toj poziciji, pa i u samoj referendumskoj kampanji i dalje tabuizirajući Grexit. Iako nema ništa politički diskreditirajuće u eliminiranju te opcije s obzirom na sve rizike i ishodišno nisku narodnu podršku napuštanju eura, izostanak rada na izgradnji plana za Grexit i političke strategije izgradnje narodne podrške, u kontekstu sve užeg okvira pregovora i iscrpljivanja, neizbježno je doveo do situacije u kojoj se Siriza “mora” povinovati diktatu iz Bruxellesa bez obzira na demokratski mandat odbijanja tog istog diktata. Kao što je rekao glavni Sirizin zagovaratelj Grexita, zastupnik u parlamentu i profesor ekonomije na londonskom SOAS-u Kostas Lapavicas prilikom razlaganja suzdržanosti pri glasanju: “Nismo odradili pripreme za Grexit i ne možemo se sada odlučiti za tu opciju.”
Iako se neminovno radi o izdaji demokratske odluke većine naroda, upravo toliki moment farsičnosti, da se izglasava isti prijedlog kao onaj koji je narodna većina odbila, sugerira da je posrijedi puno širi okvir, odnosno da samo referendumsko pitanje nije ni bilo u stanju da operacionalizira volju naroda, tj. interpretaciju referendumskog pitanja. Kao što i sugerira da je Europska unija konstruirana tako da se demokracija ne može realizirati. Upravo su cijela monetarna arhitektonika i set obvezujućih fiskalnih pravila svaku demokratsku politiku unutar članica učinile izlišnima, pretvarajući politički okvir isključivo u prostor konkurentske borbe za privlačenje kapitala putem snižavanja nadnica i poreznih opterećenja, a demokratsku ornamentiku delegirali na impotentni Europski parlament. Okvir Europske unije nije nikada imao funkciju zbližavanja europskih naroda, već demontaže socijalne države i ukidanja razine radničkih prava zaobilaznim makroekonomskim mehanizmima jer institucionalni okvir, odnosi snaga i izborene demokratske procedure unutar nacionalnih država taj tip ukidanja poslijeratnog “socijalnog kompromisa” rada i kapitala nisu dopuštale.
Nije riječ o tome da se glorificira teren nacionalne države već o činjenici da su izboreni pomaci radničkih borbi bili institucionalizirani u okviru nacionalne države i da su zaobilazno demontirani putem makroekonomskog institucionalnog okvira Europske unije. Upravo je politička i ekonomska snaga tog okvira učinila da demokratska volja grčkog naroda ne može postati operativna. Iako grčka vlast zaslužuje silnu kritiku za “poigravanje” s demokracijom, presudne lekcije se neće naučiti vježbama prozivki. Presudna lekcija je ona o ustroju Europske unije koji i inače uski okvir djelovanja kao što je parlamentarna demokracija čini i potpuno izlišnim. Kao i ona po kojoj pomaka na razini Unije neće biti dok se ne radikalizira radnička klasa u zemljama centra, točnije Njemačkoj. Iako ova nedvojbena kapitulacija Sirize sigurno predstavlja razočaranje za mnoge, daleko od toga da je borba gotova, moraju se iznaći novi mehanizmi političke i ekonomske operacionalizacije demokratske volje. Trenutni jednostavno ne funkcioniraju.