U Sloveniji je svojevrsnu avangardu među nesigurnim oblicima rada dugi niz godina predstavljao studentski rad. Iako je to područje bolje regulirano unazad dvije godine, specifični obrasci radnih odnosa su se proširili na gotovo cijelo tržište rada. Njihovo širenje predstavlja dvostruki problem pri pokušajima organiziranja radnika: ideološkom ofenzivom vladajućih insceniraju se sukobi među različitim segmentima radničke klase, dok sindikati, ograničeni horizontom uskih interesa, ne pronalaze mehanizme zaštite radnika zaposlenih u nesigurnim radnim odnosima.
Prve ozbiljnije političke problematizacije nesigurnih oblika rada događaju se u Sloveniji 2010. godine. Tada su, u okviru Društvenog centra Rog, bile aktivne Fronta prekarnih i Radna skupina protiv rada. One su se borile protiv pokušaja uvođenja ”malih poslova” (po uzoru na njemačke ”mini jobs”) koji su trebali zamijeniti rad na studentske ugovore. Argument tadašnje vlade Boruta Pahora i ministra rada Ivana Svetlika bio je da će ”mali poslovi” dokinuti anomalije studentskog rada, dočim se uvođenjem malih poslova, ne samo da ne bi otklonile anomalije studentskog rada, već bi se one proširile na čitavu populaciju. Umjesto samo prekarnih studenata, prekarni radnici bi postali svi.
Studentski rad je u Sloveniji, doduše, uveden još u doba Jugoslavije i predstavljao je dodatan izvor prihoda za omladinu koja studira, da bi pri kraju devedesetih godina, sve više postajao svojevrsni socijalni korektiv. Umjesto zarade sa strane, za većinu mladih to je bio glavni i skoro pa jedini izvor zarade. Ta je vrsta rada vezana za studentski status i mogu ga obavljati samo oni koji ga imaju. Iz tog razloga se u posljednjih deset-petnaest godina izraženo povećao broj fiktivnih upisa na fakultete. Zbog lošeg socijalnog položaja i slabih, u posljednje vrijeme gotovo nikakvih mogućnosti zapošljavanja, za većinu je studenata očuvanje statusa quo, odnosno prolongiranje studentskog statusa, jedino racionalno rješenje.
Tadašnja Pahorova vlada nije bila uspješna u pokušaju uvođenja ”malih poslova”, inicijativa je pala na referendumu. Fronta prekarnih nije se sama borila protiv ove inicijative, njoj se iz – iz drugih razloga – suprotstavila i Studentska organizacija Slovenije. Nju je prije svega zabrinjavalo da bi joj ukinućem, ili radikalnim smanjenjem obima studentskog rada opao prihod koji je ubirala po toj osnovi. Studentski rad se tako održao do danas i još uvijek je vrlo privlačan za poslodavce. Iako je u posljednje dvije godine ovo područje bolje regulirano i sada uključuje i plaćanje socijalnih doprinosa, još uvijek predstavlja pozamašan udio na tržištu radne snage.
Studentski rad kao “avangarda”
Studentski rad je tako sve do 2013. godine, u nešto manjoj mjeri i danas, bio jedan od najnesigurnijih oblika rada. Prije zadnjih regulacijskih izmjena na tom području moglo se dogoditi, a često se i događalo, da poslodavci dobivaju visokoobrazovanu radnu snagu s malim odnosno, nikakvim, socijalnim pravima. Rad preko student servisa, naime, nije pružao nikakav oblik socijalne sigurnosti, takvog radnika bilo je moguće preko noći otpustiti bez ikakvih poteškoća ili troškova. U praksi su studenti (a još uvijek se to događa) obavljali identične poslove kao i njihovi zaposleni kolege. Dok je u pravilu njihovo radno opterećenje bilo značajno veće nego kod ”regularnih” zaposlenika, plaća niža te socijalna sigurnost, kao što je rečeno, nikakva. Vrlo često su studenti novinarstva radili putem student servisa više godina npr. za istu medijsku kuću, prevodioci su prevodili za istu prevoditeljsku agenciju, dok su bibliotekari radili za istu fakultetsku knjižnicu. Na kraju, nakon svih tih godina rada – koji bi, u svakom pogledu, trebao spadati pod klasični radni odnos – kada su diplomirali dobili bi otkaz. Danas je, doduše, područje studentskog rada nešto bolje regulirano, no ne manjka drugih oblika nesigurnog rada kojima se i privatni poslodavci i država izdašno koriste.
Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za osobe rođene nakon 1980. godine više spada u znanstvenu fantastiku, nego realnost. S umirovljenjem starije generacije, i u privatnom i u javnom sektoru, zapravo nestaju i sistematizirana radna mjesta i ugovori na neodređeno vrijeme. Figurativno rečeno, na radno mjesto na kojem je nekada radio redovno zaposleni na neodređeno, nakon njegova umirovljenja, dolaze dvoje mladih koji su zaposleni preko autorskih ili ugovora o djelu, ili kao samozaposleni izdaju svoje račune. Fatamorgana sigurnog i stalnog zaposlenja je koristan nadzorni mehanizam poslodavcima, pomoću kojeg dodatno discipliniraju radnu snagu i drže ju u neprestanom egzistencijalnom strahu. Kada tome pridružimo i neoliberalnu propagandu, prekarno zaposleni, prvenstveno, gledaju jedan na drugoga kao na konkurenciju i prijetnju koja im može uzeti posao. Naravno, to sve pridonosi formiranju utrke prema dnu jer je sve više ljudi spremno raditi za sve manje novaca. S obzirom na to, doista se čini da je danas veliki civilizacijski privilegij pronaći kupca za svoju radnu snagu, te da taj odnos s kupcem pošto ga pronađeš moraš kao pojedinac iz sve snage čuvati i braniti.
Na temelju skiciranog opisa pozadine razvoja nesigurnih oblika rada u Sloveniji, pokušajmo analizirati prepreke i dileme s kojima se susrećemo kada pokušavamo organizirati prekarne radnike. Te prepreke možemo podijeliti na dvije skupine, polazeći od gornjeg opisa, ideološke i institucionalne. Posvetimo se najprije ideološkim preprekama i zamkama s kojima se suočava prekarno zaposlena radna snaga. Jedan od većih ideoloških mitova, usidrenih u neoliberalnom diskurzu,ali i socijaldemokratskom, jest taj da je prekarijat neka nova klasa. Nešto što u povijesti kapitalizma nije još postojalo i potrebno ju je na taj način i tretirati. Ključni ideološki problem je u tome što neoliberalni apologeti izvode teze o novoj, kreativnoj klasi koja je posve oslobođena svih društvenih veza i slobodna da izrazi sve svoje unutarnje bogatstvo. Dok socijaldemokratske analize idu u smjeru erozije socijalne države i legalističkih pokušaja promjene radnog zakonodavstva. Ove promjene bi trebale zahvatiti, za ruku zakona neuhvatljive, za šapu kapitala privlačne, oblike rada. Te dvije osnovne verzije su i prigodno obogaćene ponekim dodatnim elementima. Primjerice, autorasističkim analizama o tome kako Slovenci nisu sposobni imati svoju državu, neprestanim pozivanjem na Austriju, Njemačku ili SAD. A istovremeno i mržnjom prema lijenim i nesposobnim narodima koje svaka država ima južno od svojih granica.
Ideološke konfuzije
Najnoviji derivat neoliberalnog razumijevanja nesigurnih oblika rada u Sloveniji je inicijativa ”Nova generacija” koja svoje postojanje i poslanje temelji na tumačenju segmentacije tržišta radne snage kao međugeneracijskog konflikta. Na deplasiranost takvih analiza, ovdje ne treba trošiti riječi, dovoljno je reći da su posve faktički pogrešne. Statističke analize tržišta radne snage i oblika zaposlenja, govore da je nesigurnost prilično ravnomjerno podijeljena među svim starosnim skupinama. Štoviše, mladi i stariji su zapravo u istom položaju naspram socijalnih rizika, odnosno rizika od siromaštva. Konceptualno gledano, nesigurni rad je, kao i mnogošto drugo, novo ime za stari odnos – nadničarsko “ropstvo”, za ovisnost pojedinca o tome da uvijek iznova mora uspješno prodavati svoju radnu snagu kako bi osigurao svoju reprodukciju. Suvremeni prekarni radnik ili radnica slični su radniku iz 19. stoljeća koji je, kako je zabilježio Karl Marx, dvostruko slobodan. Oslobođen je neposredne političke prisile u obliku zemaljskog gospodara, a istovremeno je oslobođen i vlasništva nad sredstvima za preživljavanje. Potonja je ta cinična sloboda koju tako rado propagiraju neoliberalni ideolozi.
Nesiguran rad nije anomalija nastala posljednjih godina, već povratak ka kapitalističkim korijenima. Upravo su socijalna država i takozvani tripartitni socijalni sporazum između države, kapitala i rada, istinska anomalija u razvoju kapitalizma koju danas kapital postepeno i uspješno uklanja. Iz tog razloga razumijevanje položaja prekarnih radnika mora podrazumijevati uvažavanje historijskog kontinuiteta i otarasiti se praznih označitelja koji pokušavaju izvući na površinu navodne nove društvene odnose. Površinske ideološke crte razdvajanja između novih kreativnih radnika i starih industrijskih radnika sigurno zaposlenih u javnoj upravi te prekarno zaposlenih u privatnom sektoru što ih promiču razne nove teorije, samo mistificiraju stvarne društvene proturječnosti i antagonizme. Predstavnici i politički pokrovitelji kapitala mogu se samo smijati gledajući raspirivanje mržnje unutar radništva.
Institucionalne i interesne prepreke organiziranju
Društvena činjenica da većina ljudi mora prodavati svoju radnu snagu kako bi preživjela, temelj je na osnovu kojega je potrebno graditi klasnu svijest i radničke institucije. Postojeće su u praksi toliko učinkovite koliko još postoji socijalna država i njene strukture, dakle okružje u kojem je uopće moguć i smislen socijalni dijalog, tj. tripartitno pregovaranje. Kako članstvo u sindikatima dramatično opada, a broj sindikata raste, takvo djelovanje postaje sve teže. Sindikati su životno ovisni o institucijama socijalne države, usporedno s propadanjem jednih propadaju i drugi. Specifično za slovensku situaciju je postojanje financijski i politički moćne Studentske organizacije koja bi potencijalno mogla biti poluga promjena, ali ipak ona to nije. Prvenstveno zbog činjenice da većinom funkcionira kao inkubator političkog karijerizma i oportunizma, Studentska organizacija je uhvaćena u svoju interesnu mrežu i definirana institucionalnom habitusom. Za prava studenata i mladih se bori u onoj mjeri u kojoj se ti interesi poklapaju s njenima.
Ekonomizam, cehovska borba za materijalne interese svog članstva, krajnji su institucionalni horizont sindikata i studentske organizacije danas u Sloveniji. Unatoč brojnim i snažnim pokušajima da se te organizacije obnove iznutra, do sada se pomak nije dogodio. Institucije iz nekadašnjih vremena – sve više je prikladno reći davno minulih – još uvijek predstavljaju važne elemente zajedničke fronte u borbi protiv kapitala. Istinski proboj je moguć samo kroz političko djelovanje i gradnju ideološkog i institucionalnog pritiska. Između dvaju jednakih prava, toga da kapital iskorištava kupljeni rad i toga da je radnik što bolje plaćen za taj rad (iako istinske pravednosti u formi nadnice po definiciji ne može biti) odlučuje moć, piše u Kapitalu Karl Marx. Radnička klasa u Sloveniji iako, normativno gledano, uživa brojna prava, ona se u praksi ne poštuju. Uz više ili manje glasnu potporu države, kapital pronalazi sve inovativnije načine da zaobiđe izborena radnička prava institucionalizirana u radnom zakonodavstvu. Kako je zločinac uvijek korak ispred zakona tako je i kapitalist uvijek korak ispred socijalne države.
Pri organiziranju prekarnih radnika potrebno je istovremeno voditi dvostruku borbu. Ideološku, koja mora demistificirati specifičnosti prekarnog rada i boriti se protiv političkog raskola unutar radništva. Potrebno je paralelno uspostavljati nove institucije. One moraju predstavljati platformu za radnike koji nemaju ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Kada takve institucije postanu dovoljno brojne i reprezentativne postat će i oružje klasne borbe. Ideološka i institucionalna borba nisu rješenje samo po sebi, one su nužni preduvjet za pronalaženje takvog rješenja.
Sa slovenskog prevela Tina Tešija