Serijal tekstova o nesigurnim oblicima radnih odnosa završavamo s pregledom situacije u Makedoniji, a s fokusom na tekstilnu industriju. Sve tamošnje tranzicijske vlade promovirale su takve oblike rada, bilo zakonski, bilo toleriranjem kršenja zakona, a sve pod parolom stvaranja povoljne poduzetničke klima i privlačenja izravnih stranih investicija. Učinci tih politika na živote radnika iznimno su nepovoljni i izrazito rodno obilježeni.
Kad je prije mjesec dana na svom radnom mjestu poginula radnica tvornice Drekselmaer koja se bavi proizvodnjom (između ostalog i tekstilne) opreme za automobile, ova se tvornica, inače često spominjana u makedonskim medijima kao primjer izrazito loših radnih uvjeta, još jednom našla pod lupom javnosti. Na loše radne uvjete u tvornicama izgrađenima izravnim stranim investicijama upozoravale su i ljevičarske organizacije Lenka i Solidarnost istaknuvši kako radnici u tim tvornicama rade u tri smjene, u jako teškim uvjetima, s velikom količinom prekovremenih sati i za izrazito niske plaće. Drekselmaer se često ističe kao loš primjer gdje radnici rade prekovremeno čak i za vrijeme praznika, a bez adekvatne financijske naknade.
Preduskrsni pokušaj štrajka, iz 2014. godine potaknut uskratama financijskih naknada poput prekovremenih sati ili regresa za godišnji odmor koje su radnici trebali dobiti, neslavno je završio serijom kolektivnih otkaza, odmazdom uprave i zastrašivanjima ostalih radnika. Lenka i Solidarnost upozoravaju da ništa od ovoga zakonski nije dozvoljeno, no ističu, tu na vidjelo izlazi drugi aspekt ovog problema, a to je spremnost nadležnih institucija da ignoriraju i najbrutalnija kršenja radničkih prava u korist privlačenja stranih investicija. Usprkos izrazito visokom broju prekovremenih sati, što je inače karakteristično za tekstilnu industriju uopće, radnice dobivaju tek zakonom propisane minimalnu plaću, a ne iznose koje zapravo zarade.
Drekselmaerovi radnici stradali u seriji kolektivnih otkaza koji su bili odmazda za pokušaj štrajka, nisu zašutjeli, već mjesecima javno progovaraju upozoravajući na jedva podnošljive radne uvjete, plaće koje su ispod zarađenih te na veliku zastupljenost atipičnih ugovora o radu u ovoj tvornici. Ugovori o radu na svega par mjeseci, između ostalog, na primjeru ovog štrajka, pokazalo se, imaju ulogu pacifikacije radnika te ciljano onemogućavaju radničko organiziranje u borbi za svoja prava. Onima koji su se okuražili štrajkati, a nisu promptno otpušteni izvanrednim otkazom, ugovori o radu jednostavno nisu produženi. Opisana kršenja propisa omogućava manjak kontrole inspekcije rada, ali i manjak interesa nadležnih institucija da provode zakonske odredbe, a sve s ciljem izgradnje imidža Makedonije kao zemlje s najpovoljnijom poduzetničkom klimom na Balkanu.
“Made in Europe”
Makedonski “porezni raj” između ostalog, posebno odgovara uzletu tekstilne i njoj srodnih industrija. Globalna proizvodnja u ovim industrijama više se desetljeća selila sa globalnog zapada na istok. Usprkos velikim troškovima prijevoza roba, industrijalcima se isplatilo seljenje proizvodnje na istok jer su nadnice tamošnjih radnika bile izrazito niske, a bilo je i mnoštvo prostora za zapošljavanje izrazito jeftine radne snage – žena – koje dotad nisu u nekoj značajnoj mjeri participirale u aktivnoj radnoj snazi i koje su se po prvi put zapošljavale u ekstremno lošim radnim uvjetima u takvim tvornicama. Rastom nadnica u zemljama poput Kine i postroživanjem radnih uvjeta, profitna stopa je pala, a tranzicijsko područje bivšeg istočnog bloka bilo je idealan prostor za preseljenje ovih industrija nešto bliže europskom tržištu. Postojeća postrojenja, izrazito jeftina, a kvalificirana radna snaga, kulturološka bliskost, i najvažnije, radikalno niži troškovi prijevoza roba, bile su “komparativne prednosti” koje su uzrokovale razvoj ovih industrija u zemljama poput Makedonije i Bugarske.
Makedonija ima dugu povijest proizvodnje odjeće. U momentu raspada Jugoslavije, svaka makedonska tvornica odjeće zapošljavala je više od 1000 radnika, 85 posto kojih su činile žene. Ove su tvornice u doba Jugoslavije bile u državnom vlasništvu te su restauracijom kapitalističkih društvenih odnosa bile spremne za privatizaciju. Danas u Makedoniji postoji više od 500 tvornica tekstilne i njoj srodnih industrija i sve su privatne. Uglavnom se radi o tvornicama srednje veličine koje zapošljavaju oko 500 ljudi. Većina ovih tvornica bavi se poslovima dorade niske dodane vrijednosti, po izrazito niskim cijenama, za poznate europske firme i za zapadna tržišta.
Radni uvjeti u ovoj su se industriji u posljednjih 20 godina radikalno promijenili. Kako stoji u profilu zemlje, u publikaciji “Stiched-up” koju je izdala organizacija Clean clothes campaign (CCC), u vrijeme socijalizma, radnici su imali sigurne ugovore o radu na neodređeno, osigurane mirovine, socijalnu zaštitu, izrazito visoke plaće, plaćani su im prekovremeni, a primali su i bonuse poput 13. plaće, regrese, topli obrok, K-15, financiran im je prijevoz od kuće do posla, itd… U usporedbi s tim godinama, prema CCC, na istom radnom mjestu, današnje radnice u tekstilnoj industriji zarađuju više nego duplo manje u odnosu na tadašnje realne plaće.
Radnice bez zaštitnih socijalnih mreža
Minimalna plaća u Makedoniji za sektor tekstilne industrije postavljen je na iznos od 111 eur. Tekstilne radnice u prosjeku, sa svim prekovremenima i bonusima zarade oko 130 eura neto, što je niže nego u svim ostalim industrijskim granama u zemlji. Prosječno, mjesečno imaju po 48 prekovremenih sati (u pravilu neplaćenih). Uobičajeni ugovor o radu u ovoj grani potpisuje se na rok od tri do šest mjeseci te se godinama uzastopno produžuje, usprkos suprotnim zakonskim ograničenjima. Tekstilne radnice u Makedoniji često su jedini hranitelji obitelji ili samohrane majke bez dodatnih socijalnih zaštitnih mreža. U situaciji kad je rad na crno još uvijek veliki problem, biti prijavljena i imati bilo kakav ugovor o radu, pa makar i ovakav, ovim se radnicama čini kao bolji od dva loša izbora (loš ili nikakav posao), jer s ugovorom o radu imaju plaćeno zdravstveno osiguranje i kakve takve doprinose za mirovinu.
Takvo je stanje samo jedan od načina na koji atipični ugovori o radu, poput ovih na kratak vremenski period, negativno utječu na radnice. Makedonija ima posebno visok stupanj ženske neaktivnosti u radnoj snazi, odnosno veliki broj žena uopće se ne nalazi na tržištu rada, njih 55 posto. Uzrok ovome treba tražiti u poziciji žena na makedonskom tržištu rada: diskriminacija počinje već na razgovorima za posao u obliku neprikladnih osobnih pitanja (Da li ste udati? Imate li djecu? Planirate li uskoro imati djecu?), nastavlja se različitim oblicima na samom radnom mjestu bilo u obliku kršenja brojnih propisa koji osiguravaju zaštitu na radu, bilo opisanim financijskim oštećenjima.
Podjela rada u kućanstva (teret socijalne reprodukcije, odnosno “držanja četiri kuta kuće”) i dalje, usprkos masovnom izlasku žena na tržište rada, primarno počiva na plećima žena. Očekivani patrijarhalni stereotipi koji nastoje odrediti kako se žene trebaju ponašati, izgledati i govoriti, također su snažan faktor koji određuje njihovu poziciju u društvu. Nesigurni oblici rada, atipični ugovori o radu, mjere štednje odgovorne za razmontiranje zaštitnih mreža socijalne države te u konačnici ekonomska kriza u svim svojim oblicima otežavaju položaj žena na tržištu rada u Makedoniji. CCC donosi priče makedonskih tekstilnih radnica u kojima ima primjera abortusa zbog straha od gubljenja posla ili nemogućnosti ekonomskog izdržavanja djeteta, rada u situacijama narušenog zdravlja, priča o brojnim napornim radnim satima bez predaha itd…. Atipični ugovori o radu – na kratak vremenski period – između ostalog ne pokrivaju plaćeni porodiljski dopust. One će tako pristati raditi i na crno, u ekstremnim radnim uvjetima, za gotovo nikakvu plaću jer je u zadatoj situaciji i to bolje od egzistencijalne panike.
Ideološki maskirane fraze
Prema posljednjim dostupnim podacima, 2015. godine Makedonija ima 30.000 radnika s ugovorom o radu na kratkoročno određeno vrijeme (sezonci, radnice u tekstilnoj industriji, radnici na građevini, tvornice izgrađene izravnim stranim investicijama) više nego 2005. Udio sive ekonomije u BDP-u iznosi 37 posto, a čak 14 posto (od ukupno 30 posto) službene nezaposlenosti pripisuje se radu na crno.
Kontinuirana erozija radničkih prava izborenih u 20. stoljeću u Makedoniji je na snazi od početka tzv. tranzicije. Zakonska deregulacija imala je za cilj povećati fleksibilnost radnih odnosa i sniziti cijenu rada. Ukidanje brojnih radnih propisa koji su regulirali adekvatne financijske naknade za rad, koji su osiguravali da se troškovi socijalne reprodukcije socijalno i rasporede i da ne padaju samo na leđa pojedinaca, koji su osiguravali adekvatnu zaštitu na radu, topli obrok, godišnji, dnevni i tjedni odmor sigurnim se tempom tope pod ideološki markiranim frazama snižavanja “troškova rada”, poticanja poduzetničke klime i fleksibilizacije radnih odnosa.
Kulminacija toga procesa događa se u periodu mjera štednje pokušajem amortizacije ekonomske krize između ostalog uvođenjem brojnih “fleksibilnih” oblika ugovora o radu pa tako osim najpoželjnijeg, tipičnog, ugovora o radu na neodređeno vrijeme – koji radnicima osigurava zaštitu postojećih radnih prava, adekvatan omjer rada i odmora, pa između ostalog i instrument sindikalnog organiziranja kao posljednju liniju obrane stečenih prava – imamo i različite oblike ugovora na nepuno radno vrijeme (izrazito zastupljen kod žena koje su ujedno i majke), ugovore o radu na određeno (od jednog do nekoliko mjeseci, ovakve ugovore imaju sezonski radnici), ugovore na jedan dan, ugovore za rad od kuće, ugovore o djelu, ugovore o autorskom djelu itd… Zajedničko svim ovim atipičnim oblicima ugovora o radu jest to što osobama koje putem njih rade ne osiguravaju dugoročnu egzistencijalnu zaštitu. “Atipične” radnike pritom je izrazito teško sindikalno organizirati, bilo da se radi o radnicima koji nemaju zajedničko radno mjesto (oni koji rade od kuće ili na ugovor o autorskom djelu), pa su disperzirani i njihovo okupljanje zahtijeva resurse koje sindikati obično nemaju, bilo da se radi o sezonskim radnicima, ili radnicima s ugovorom na nekoliko mjeseci, kao što pokazuje primjer tvornice s početka teksta.
S engleskog prevela Andrea Milat