U tekstu kojim otvaramo dvotjedni tematski blok o demokratizaciji upravljanja javnim sektorom i odnosu države i kapitala, bavimo se poslovnim modelom Hrvatske pošte. Suočena s tehnološkim promjenama, liberalizacijom usluga i ideološkim imperativom korporativne efikasnosti, Pošta nastoji diverzificirati usluge koje nudi. Pri donošenju tih odluka ne odvijaju se niti nominalne konzultacije sa zajednicom o spektru javnih potreba koje bi se morale zadovoljiti, već se u prilično karikaturalnoj izvedbi poslovni model oslanja na notorne primjere iz privatnog sektora.
U onim davnim desetljećima kad je europska država blagostanja načelno funkcionirala na navodno tihom paktu rada i kapitala, i kad je jedan (bolji) dio barem britanske ljevice zagovarao koncepciju “duge revolucije”, Raymond Williams je ispisao konture socijalne definicije kulture. Ta njegova znamenita i zatim unedogled ponavljana definicija, uključuje (uza sve što obično pomišljamo kad spominjemo kulturu) i analizu elemenata “načina života” koji “prema zagovornicima drugih definicija, uopće nisu ‘kultura’: organizaciju proizvodnje, strukturu obitelji, strukturu institucija koje izražavaju ili uređuju društvene odnose, karakteristične oblike kojima članovi društva komuniciraju”.1
Pedeset godina kasnije, analizirajući učinke novolaburističke kulturne politike utemeljene na (ništa paradoksalno i proturječno) tačerističkim torijevskim ekonomskim načelima i upakirane u “cool” i kreativnu ambalažu, Robert Hewison retorički poentira da kultura nije samo sveukupan “način života” nego organizirani način života.2 Organizirani način života neke zajednice uvelike ovisi o državnom okviru i smjeru, i to bi doista trebao biti smisleni odgovor onima kojima je država “najbolja kad je nema”, a nisu anarhisti starog kova nego zatočenici neoliberalne fobije kad je o državi riječ.
Izvučemo li iz ovih ulaznih točaka tek dva nužna elementa: organizaciju proizvodnje (pa i strukturu institucija koje izražavaju ili uređuju društvene odnose) i organizirani način života, postavlja se smisleno pitanje o ulozi javnih poduzeća u sveukupnom načinu života zajednice. Zašto javna poduzeća imaju poslovnu strukturu jednaku korporativnom tipu organizacije? Je li posrijedi nomenklaturna magla ili provjereni model poslovne efikasnosti? Mogu li javna poduzeća biti mjesto demokratske legitimacije u sferi rada i zašto to nisu? Ima li za to kakvih izgleda u trenutnoj konstelaciji i bi li to moglo biti jedno od mjesta na kojemu bi i nešto socijalističko moglo nastati?
Poslovne politike i potrebe korisnika
“Gotovo je, zatvaramo 1. srpnja. Skoro da smo trajali od Univerzijade, one prave, do ove lažne sljedeće godine. Pošta između dviju Univerzijada, to smo mi bili” – rekla je zdvojno dugogodišnja službenica Hrvatske pošte (HP) u zagrebačkom Cvjetnom naselju koji dan prije zatvaranja poslovnice. Smještena u zgradi na sjeveroistočnom obodu studentskog naselja, poslovnica je prestala s radom nakon gotovo tri desetljeća, nekoliko tehnoloških revolucija i pokoje kontrarevolucije.
Je li se spomenuta službenica i pod kakvim uvjetima pridružila impresivnoj brojci od 1300 radnika koliko ih po izvještaju o prošlogodišnjem poslovanju HP ima manje u odnosu na brojno stanje zaposlenih od početka restrukturacije toga javnog poduzeća 2012. godine,3 nije teško predvidjeti, kao ni to da je njezin slučaj dio osmišljene poslovne politike jer se kao “dio optimizacije mreže ureda” provodi “pretvaranje ureda u sezonske, pokretne urede ili urede sa skraćenim radnim vremenom s ciljem postizanja racionalnijeg poslovanja u skladu s potrebama korisnika”.
Kako je pak ukidanje ureda ili poslovnice “u skladu s potrebama korisnika” (osim ako se ne misli načelno na potrebe “kao takve” i, svakako, mimo elementarno poštanskih) konkretnog naselja i njihovom dobnom strukturom, navikama stanovništva i dostupnošću poštanskih usluga, komplicirano je pitanje, koje je, pretpostavljam, temeljito i racionalno razmotreno u upravnim strukturama HP-a prilikom donošenja konačne odluke. Jednako bi tako bilo zanimljivo poštansku poslovnu politiku usporediti s čarobnim deklarativnim riječima “misija” i “vizija” bez kojih pristojni poslovni subjekti ionako više ne izlaze na tržište. “Vizija”, odnosno izjava o viziji, sugeriraju ekonomski priručnici, mora biti kratka, općenita, apstraktna, efektna, etična, prepoznatljiva, motivirajuća, idealistička, specifična, a opet univerzalna. U tom je smislu “vizija” HP-a žanrovski primjerna – VIZIJA: VAŠA POŠTA. Hrvatska pošta i njezini vrijedni, stručni, predani i zadovoljni djelatnici kvalitetom, širinom i dostupnošću usluga zavrjeđuju biti prepoznati kao sastavni dio svake hrvatske obitelji i poduzeća te gradivni dio nacionalnog identiteta Republike Hrvatske.
Kiosk kao poslovni uzor javnom poduzeću
Suočena s okolnostima koje ne idu na ruku njezinoj osnovnoj djelatnosti, Pošta je racionalno poduzela oštru promjenu kursa, svjesna da nekim “hrvatskim obiteljima” njihovi “zadovoljni djelatnici” više nikad neće biti sastavnim dijelom. Upućena u komparativno stanje i trendove na tržištu poštanskih usluga, uprava HP-a je shvatila da je “supstitucija fizičkih usluga elektronskim”, iako značajan, tek jedan dio problema. S druge strane, jedan dio sigurnog financijskog kolača nestao je promjenom načina isplate mirovina, a nešto tradicionalnih poštanskih usluga, na primjer, u paleti i ionako svakovrsne ponude, preuzeo je Tisak, inače dio Agrokor koncerna Ivice Todorića. TISAKPaket samo je jedan od brojnih kiosk-noviteta između prodaje autobusnih karata, “Podigni NOVAC – Cash Advance” usluge i plaćanja režijskih troškova kućanstava, i izravno konkurira tradicionalnoj vrsti poštanskog prometa, koliko god radnici u kiosku okruženoj paketima bilo tijesno i komplicirano dok u par kvadrata za minimalnu nadnicu poput multipraktika naplaćuje režije i prima uplatu lutrije, prodaje cigarete, novine i knjige, nadgleda pripremanja Franckove COFFEE TO GO (koja je, naravno, puno više od čistog “Ispijanja kave u hodu”), isplaćuje gotovinu i izdaje autobusne karte. Distribucijska mreža kioska višestruko nadilazi infrastrukturu poštanskih poslovnica, a usluga slanja i primanja paketa s kioska na kiosk izaziva uglavnom pozitivne reakcije krajnjih korisnika, unatoč činjenici da paket ne dolazi njima nego oni odlaze po njega. Naravno, smisliti model u kojem bi se poštanski paketi, kad se već dostavljaju naokolo, odlagali u najbližoj lokalnoj poštanskoj ispostavi u slučaju da primatelj nije zatečen na adresi, predstavlja organizacijskom modelu HP-a već godinama nesavladiv izazov.
Pošta se, barem u ovom primjeru, ne može tući s jačim i jeftinijim od sebe pa mora, u odnosu na klasičnu djelatnost, ponuditi nove i drukčije usluge. Tako je Statutom, što ga je prošle godine službeno ovjerovio ministar i predsjednik Glavne skupštine Siniša Hajdaš Dončić, HP ovlašten za obavljanje širokog spektra djelatnosti koji obuhvaća i pokoju na prvi pogled bizarnu odnosno neočekivanu poslovnu stavku kao što su: uvoz ekoloških proizvoda, proizvodnja i promet vina i drugih proizvoda od grožđa i vina, proizvodnja i promet voćnih vina i drugih proizvoda na bazi voćnih vina, promet duhana na malo, pripremanje hrane za potrošnju na drugom mjestu sa ili bez usluživanja (u prijevoznom sredstvu, na priredbama i sl.) i opskrba tom hranom (catering), turističke usluge u nautičkom turizmu, turističke usluge u ostalim oblicima turističke ponude itd. Na prvi pogled nedostaju tek auto-škola (usluga tehničkog pregleda i registracije vozila nalazi se na popisu djelatnosti) i par veleučilišnih programa stručnih studija.
Međutim, kako je posrijedi ipak javno poduzeće, HP ima zbog pružanja univerzalne financijske usluge zakonsko pravo na naknadu “nepravednog financijskog opterećenja”, i to zbog jednostavne činjenice da obavljanje te univerzalne poštanske usluge proizvodi neto trošak. Logika je otprilike slična osnovnim postulatima prema kojima funkcioniraju javna poduzeća, što pojednostavljeno znači da dobit kao i gubitak u načelu pripadaju zajednici, onoj koja bi u svojoj sveukupnosti trebala raspolagati organiziranim načinom života. Ta se nepravda isplaćuje iz državnog proračuna u skladu sa zakonskom procedurom i u nadležnosti je Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti. Zajednica, dakle, iz proračuna nadoknađuje neto trošak javnom poduzeću koje je osnovala radi djelatnosti važne za zajednicu, iako će korisnik, na primjer, za iznos režijskih troškova kućanstva od otprilike 2 500 kuna tom istom HP-u platiti i 50-ak kuna šalterske usluge naplate. U redu, nije klasična poštanska nego financijska usluga, ali posve je jednako i s poštanskim poslovanjem – slanjem pisma, pošiljke, paketa itd.
Zajednica i kriteriji efikasnosti
Prošle godine HP-u je uime toga nepravednog financijskog opterećenja isplaćeno 88 milijuna kuna: “U skladu sa Zakonom o poštanskim uslugama, u 2014. godini Hrvatska pošta ostvarila je pravo na naknadu nepravednog financijskog opterećenja zbog obveze pružanja univerzalne poštanske usluge, pri čemu je Hrvatskoj pošti isplaćeno 88 mil. kn, a što je značajno utjecalo na ostvareni poslovni rezultat.”
Budući da se radi o javnom poduzeću, postavlja se veoma jednostavno (i, naravno, s različitih stajališta: banalno) pitanje: je li zajednica (na nekoj razini lokalne samouprave) mogla o poslovnim odlukama, poput ukidanja poslovnice u nekom gradskom kvartu ili manjem naselju, raspravljati i na nju utjecati? Ili, drugim riječima, što javnost ima s javnim poduzećima, koja je uloga države, je li posrijedi tek titular koji nije privatni, a poslovanje je ionako organizirao prema rigidnim načelima korporativne organizacije i 3E kriterijima– efikasnost, efektivnost, ekonomija, unatoč zajamčenoj “socijalizaciji troškova”, nejasnim “graničnim troškovima” osnovne djelatnosti i ostalim elementima iz poslovanja javnih poduzeća?
Da ne bude zabune, HP ima klasičnu korporativnu, “plitku” divizijsku organizaciju (sličan princip organizacije odnedavna postoji i na Hrvatskoj radioteleviziji) koja je, naravno, i efikasnost i efektivnost bez premca, ali, opet, što s tim ima zajednica?
Ništa jer smjer posve jasan: “Nastavljajući s provedbom Strategije cilj za naredna razdoblja jest da se Hrvatska pošta vremenom nužno mora transformirati u logističko-uslužno poduzeće. Jedan od koraka bio je znatno smanjenje broja artikala u maloprodaji, s namjerom da se Pošta više fokusira na usluge poput financijskih, osiguravateljskih i brojnih drugih koje tržište treba. U cilju razvoja novih usluga, veliki pomak napravljen je u dijelu upravljanja projektima, a što je u fokusu Ureda za upravljanje projektima i organizacijom. Upravljanje projektima primjenjuje se s ciljem povećanja uspješnosti projekata u kompaniji, kroz definiranu metodologiju razrade poslovnih ideja, odobravanja i prioritizaciju istih. Cilj Hrvatske pošte jest da 2018. godine tvrtka generira najmanje 25% prihoda od usluga koje 2012. nisu postojale, a dok nove usluge ne počnu davati rezultate, i dalje će se morati raditi na reduciranju troškovne baze i usklađivanju s prihodima.”
Ideološki resursi javnog
Pošta, ukratko, uskoro više neće biti (samo) pošta, iako je i sada pošta tek dijelom unatoč činjenici da ima 70% udjela na liberaliziranom tržištu poštanskih usluga i zakonom zajamčeno pravo na “nepravedno financijsko opterećenje temeljne djelatnosti” zbog koje jest javno poduzeće i “davatelj univerzalne usluge”. Knjige i igračke očevidno nisu dovoljno osnažile asortiman, o statutarno dopuštenim djelatnostima poput “uvoza ekoloških proizvoda” i “proizvodnje i prometa voćnih vina i drugih proizvoda na bazi voćnih vina” zna se malo ili ništa, ali je razvidno da se nužno mora dalje u specifične varijante poslovanja koje stvarni i jedini uzor zapravo nalaze u dijelom konkurentskom Agrokorovu Tisku. Cinici bi rekli: opravdano, jer su i oba poslovna subjekta na određen način državni miljenici.
Jedan od noviteta u tom smislu – osim uspjele evotv usluge koja je za godinu i pol dana dobacila do brojke od gotovo 50.000 pretplatnika s najbržim rastom u sektoru PayTV usluga i tržišnim udjelom od 6,5 % – jest i posao što ga je HP friško zaslužio na javnom natječaju, pa su poštari pješice ušli u biznis sa zagrebačkom Gradskom plinarom preuzevši poslove očitanja plinomjera po kućanstvima. Pritom su “zastupanje u osiguranju”, “obavljanje trgovačkog posredovanja na domaćem i inozemnom tržištu” i “istraživanje tržišta i ispitivanje javnog mnijenja” ionako stvar ciljane korporativne budućnosti jednoga javnog poduzeća s kapitalističkom sinergijskom vizijom u gradnji hrvatskog plinsko-potrošačkog identiteta, na primjer multipraktik poštara koji će u skoroj budućnosti donositi poštu, očitavati plinomjer, nuditi osiguravateljske usluge i dogovarati termin tehničkog pregleda vozila. S uslugom blagoslova doma ići će svakako znatno teže, jer na to vječnu koncesiju ima jedna druga korporacija, ali je lako prepoznati Todorićev model kioska u izvedbi HP-a, javnog poduzeća.
Međutim, primjer HP-a tek je jedan u nizu. Spektar sličnih pripovijesti – doduše, dobrih koraka koji su u javnosti protumačeni kao besprizorne interpretativne zabune – već godinama snaži diskurs onih kojima je država otjelovljena u dijelu javnog sektora odiozna prepreka na putu u privatno-poduzetnički raj. Odašiljači i veze vs. Hrvatski telekom (T-com) i izgradnja komunikacijske infrastrukture,4 zatim medijski privatni korporativni sektor i neprofitni (nekorporativni) javni mediji s javnim natječajnim financiranjem – tek su simptomi sličnih odnosa u kojima zajednica nekako formira javni interes nasuprot stihiji krupnog kapitala i partitokratskom korištenju javnih poduzeća kao kadrovskog zračnog jastuka. Naime, po jednoj od definicija javno bi poduzeće uz tržišni element (poduzeće) trebalo udovoljiti i ideji javnosti (javno), što, naravno nije samo pitanje države kao titulara, nego složen problem participacije zajednice u poslovima što ih iziskuje organizirani način života, kao što to na sličan način svjedoče sve brojniji primjeri participativnih proračuna jedinica lokalne samouprave. Naravno da nije revolucija i, štoviše, bit će uglavnom sporo i trajat će dugo.
- R. Williams, “Analiza kulture”, u: Politika teorije, Disput, Zagreb, 2006. [↩]
- R. Hewison, Cultural Capital. The Rise and Fall of Creative Britain, Verso, London, 2014. [↩]
- Svi navedeni podaci i preuzeti navodi nalaze se u godišnjim izvještajima Hrvatske pošte za 2014. – poslovnom, financijskom i financijskom konsolidiranom, uz one neovisnog revizora. [↩]
- Sukob oko izgradnje komunikacijske infrastrukture urodio je rijetko zanimljivim novinskim komentarom, u kojem je jedan od nosivih argumenta vezan uz ime javnog poduzeća koje se usudilo konkurirati bezinteresnom njemačkom prijateljskom gigantu u trećinskom državnom vlasništvu: “Prvo, je li ikome palo na pamet da je pomalo čudno da nacionalnu viziju budućnosti država gradi na tvrtki anakronog imena? Ljudi moji, činjenica da će nešto što se zove Odašiljači i veze razvoditi najbrže veze internetske budućnosti do svakog sela i zaselka trebalo bi zvoniti na uzbunu. Je li doista arhetip iz razdoblja planske ekonomije Sovjetskog Saveza naš konj za utrku do 2020. godine?” To što HP igrom slučaja još uvijek zovemo “pošta” vjerojatno bi u skoroj budućnosti, iz posve oprečnih razloga, moglo opet razljutiti komentatora Jutarnjeg lista. [↩]