Iako poduzeća u državnom vlasništvu predstavljaju bolju ishodišnu poziciju za razvoj demokratizacije upravljanja, ishod i dalje prvenstveno ovisi o snazi organiziranog radništva. Kao što zorno svjedoči primjer slovenske Luke Koper, ni država se ni libi segmentirati radništvo u poduzeću u svrhu njihova discipliniranja. Nužan korak prema demokratizaciji sastoji se u uspostavi radničkih institucija koje bi artikulirale zajednički neposredni materijalni interes radnika.
Slovenija je dugo vremena predstavljala iznimku među državama koje su s padom berlinskog zida krenule putem postsocijalističke tranzicije. Kapitalistička restauracija napredovala je postepeno, za razliku od većine ostalih država Istočne i Jugoistočne Evrope, gdje je politička potpora privatnom kapitalu bila toliko moćna da je vrlo brzo uspio uništiti brojne privilegije iz perioda tzv. realnog socijalizma i društvene odnose organizirati prema neoliberalnom modelu. Čak i desetljeće nakon raspada nekadašnje socijalističke države nije došlo do izraženije privatizacije poduzeća u državnom vlasništvu, štoviše, država je bila značajno prisutna kao vlasnica. Čak i još danas posjeduje vlasničke udjele u mnogim strateškim poduzećima, iako smo upravo usred trećeg vala privatizacije (nakon smjene društvenog vlasništva početkom devedesetih godina i menadžerskih otkupa uz pomoć jeftinih kredita dostupnih prilikom ulaska Slovenije u eurozonu). Sadašnja vladajuća politika, pod paskom Europske komisije, ujedinjena je u stavu da je država ‘’loš gospodar’’ te nalaže privatizaciju kao učinkovito rješenje za upravljanje poduzećima.
Ta alternativa – između državnog i privatnog vlasništva – je u velikoj mjeri lažna, radi se o dvjema nezadovoljavajućim opcijama, iako ne na istoj razini. Dok je privatni vlasnik isključivo usmjeren na profit, na drugoj strani državna poduzeća se često nalaze u pandžama vladajućih stranaka koje s njima postupaju kao predatori s plijenom. Nerijetko im je jedina briga oko poduzeća klijentelističko kadroviranje. S druge strane, u slučaju dovoljne političke moći progresivnih stranaka na vlasti, državno vlasništvo može ipak predstavljati ishodište demokratizacije upravljanja poduzećima. Imenovanje uprave, nadzornika i određivanje razvojnog smjera poduzeća morali bi obavljati zaposleni i lokalna zajednica umjesto političkih stranaka.
Bez obzira na sve, eventualni pomaci u smjeru demokratičnosti uvijek ovise o postojećim odnosima moći između uprave poduzeća i zaposlenih radnica i radnika. O tome zorno svjedoči slučaj Luke Koper, strateškog poduzeća u većinskom državnom vlasništvu.
Segmentacija tržišta radne snage u Luci Koper
Luka Koper predstavlja prirodni monopol i samim time poduzeće koje zauzima strateški poziciju u slovenskoj ekonomiji. Po nekim procjenama ovo poduzeće, s multiplikativnim efektima, predstavlja 0.6% slovenskog BDP-a i na njega je vezano 4200 radnih mjesta, što znači 0,52% svih zaposlenih. Istovremeno, radništvo u luci ima stratešku poziciju u klasnoj borbi u Sloveniji, odnosno, organizirani rad u tom poduzeću ima veliki utjecaj na klasne odnose u državi.
Strukturu radništva u poduzeću predstavljaju dvije glavne, najveće skupine, koje se iako rade zajedno i često obavljaju isti posao, susreću s potpuno različitim uvjetima rada. Prvu skupinu, imenujmo je centralna, čine redovno zaposleni u matičnom poduzeću, većinom slovenski državljani; imaju kolektivne ugovore koji im garantiraju prava iz radnog zakonodavstva. Njihove plaće su, uvjetovane poslovnom uspješnošću poduzeća, solidne, a također primaju i dodatne bonuse i imaju znatan broj dana godišnjeg odmora. Također, i sigurnost na radu je prilično dobro regulirana. Važno je naglasiti da su brojna postignuća rezultat radničkih borbi koje su zaposleni izborili organizirani u Sindikat dizaličara pomorskih djelatnosti (SŽDP).
Drugu veću skupinu radništva, imenujmo ju periferna, čine radnici zaposleni pri Izvođačima lučkih usluga (IPS). Njih je oko 40 i djeluju zapravo kao lažne privatne agencije za zapošljavanje, a jedina im je djelatnost osiguravanje radne snage Luci Koper. Ovi radnici se susreću sa sasvim drugačijim uvjetima rada nego redovno zaposleni. Obavljaju najteže poslove, često one koje drugi ne žele zbog nesigurnosti, rade i više od 10 smjena zaredom, tako da odrade i po 300 radnih sati mjesečno. Nikako si ne mogu organizirati život jer nemaju radno vrijeme, već su radnici ”na poziv” jer ih poslodavac zove na posao po potrebi. Uvjeti njihove sigurnosti na radu su daleko od primjerenih. Uglavnom primaju minimalnu plaću, a prekovremene dobivaju isplaćene kao naknadu za prijevoz do posla ili topli obrok, čime si poslodavac smanjuje troškove. Većinom su strani državljani iz zemalja bivše Jugoslavije, Rumunjske i Bugarske koji rade preko radnih viza. Imaju problema u sporazumijevanju što je i prepreka za radničko organiziranje. Ipak, 2011. godine za vrijeme štrajka organizirali su se u Sindikat izvođača lučkih usluga (SIPS), ali on se po završetku štrajka raspao. Tome je kumovalo što je IPS na inicijativu uprave Luke Koper uručio otkaz predsjedniku sindikata.
Tako segmentirano radništvo je u izrazito podređenom položaju i time podvrgnuto snažnijem discipliniranju koje provode Luka Koper i vlasnici IPS-a. Mnogo je mehanizama discipliniranja kojima Luka raspolaže u ovoj strukturi. Često smanjuje narudžbe od IPS-a, koji se time nađu u financijskim problemima, a teret troškova prebacuje se na radnu snagu. Potom im nudi posudbe, nakon određenog vremena u kojem su bez posla, što stvara novu ovisnost IPS-a o Luci. IPS diciplinira svoje radnike tako što ih stalno drži u prekarnom položaju. Naglasimo da se većinom radi o stranim državljanima, koji trebaju radne dozvole koje se pak izdaju na zahtjev poslodavca. Druga poluga, koju vlasnici IPS-a koriste je ta da radnike jednostavno prestanu zvati na posao, čime radnički dohodak ostaje na minimalnoj plaći što obično nije dostatno za život na obali, a kamoli da bi radnik mogao poslati dio novaca svojoj obitelji u kraj iz kojeg dolazi.
Luci Koper taj radni režim odgovara. Njime dobiva jeftinu radnu snagu, oslobođena je odgovornosti i troškova za moguće nesreće na radu, bolovanja i godišnje odmore. Fleksibilna radna snaga im je na raspolaganju kada ju trebaju, a kada ne – nemaju nikakvih troškova.
Ishod štrajka
U ljeto 2011. je u Luci Koper organiziran štrajk zbog prijedloga uprave koji bi, prema viđenju radnika, smanjili stupanj sigurnosti na radu. Štrajk su započeli redovno zaposleni dizaličari, organizirani u SŽPD. U spontanom odazivu u štrajku su im se prirdružili i radnici IPS-a, koji su za glavni štrajkački zahtjev postavili jednaku plaću za jednak rad za sve. SŽPD je radnicima IPS-a pomagao uspostaviti sindikat. Obje skupine su u zajedničkoj akciji uspjele zaustaviti realizaciju usko vlasničkih interesa, iako na kraju, zbog strukturnih prepreka, segmentacija radne snage nije ukinuta.
Dok su radnici IPS-a zahtijevali redovno zaposlenje po kolektivnom ugovoru i kraj njihove supereksploatacije, redovno zaposleni lučki radnici tražili su prekid zapošljavanja preko IPS-a – koji im, zbog jeftine radne snage, predstavlja nelojalnu konkurenciju – i povećanje redovnog zapošljavanja neposredno u Luci Koper. Uprava poduzeća je iskoristila strukturni jaz između ove dvije skupine radnika i pregovore prvo vodila samo s redovno zaposlenima, a od vlasnika IPS-a zatražila je discipliniranje njihovih radnika tako da se štrajkači više ne bi pozivali na posao, a nagrađivali su se štrajkolomci. Usprkos tome, većina je radnika IPS-a dan i noć štrajkala zajedno s redovno zaposlenima.
Nakon nešto više od tjedan dana, SŽPD-u su u pregovorima s Lukom Koper ispunjeni zahtjevi i prekinuo je štrajk. U istom trenu je radništvo IPS-a ostalo bez snažne institucionalne potpore u ekonomskoj borbi dok sami još nisu ništa ispregovarali. Zbog nemoći bili su primorani na prekid štrajka nakon što su dogovoreni minimalni ustupci od strane uprave. Kao glavna prepreka konsolidaciji obiju grupa radnika pokazala se podijeljena sindikalna organiziranost. Dvije sindikalne organizacije su reproducirale strukturu koja je radništvo dijelila na centralnu i perifernu skupinu. Neposredni interesi prve grupe mogli su se ispuniti zanemarivanjem interesa druge grupe.
Institucionalni mehanizmi na raspolaganju
Institut koji bi mogao ukinuti segmentaciju radne snage u Luci Koper i ovisnost radnika o IPS-u te istovremeno uredio njihov odnos naspram Luke takozvani je labour pool kojim bi upravljao sindikat. Svi radnici bi bili zaposleni na jednom mjestu. Bez obzira na opseg posla primali bi neki zajamčeni dohodak, a po povećanom opsegu dodatno bi ih se unajmljivalo s tog mjesta. To bi za sve zaposlene značilo veću socijalnu sigurnost, a za sadašnju perifernu grupu radnika to bi značilo znatno poboljšanje situacije i deprekarizaciju. S druge strane bio bi ispunjen cilj centralne grupe o ukidanju nelojalne konkurencije.
Takve mjere bi zatvorile tržište radne snage u Luci Koper i tako omogućile poboljšanje položaja radnika. Prijetnja IPS-a bi nestala i pregovaračka moć uprave znatno bi se ograničila. Udruženo radništvo bi u daljnjim borbama bilo ujedinjeno i znatno moćnije što bi svakako promijenilo odnose moći unutar poduzeća njima u korist. Dobro organizirano radništvo mnogo bi lakše postiglo demokratizaciju u upravljanju poduzećem. Međutim, zasad se sve svodi samo neke koncesije kapitala jačoj skupini radništva.
Mjere koje bi ukinule tako snažnu strukturnu ovisnost o kapitalu važnog segmenta radne snage u poduzeću, značile bi važan korak ka demokratizaciji. Neoliberalni kapitalizam je razvio brojne mehanizme koji radnicima predstavljaju prepreke u jedinstvenom djelovanju i postizanju demokratičnosti na razini poduzeća. Nesigurni oblici rada, fragmentiranost radne snage, i ono što je Marx nazvao industrijskom rezervnom armijom rada, tvore strukturne uvjete i poluge izborene na strani kapitala u posljednjim desetljećima koji radnike stavljaju u iznimno podređen položaj demontirajući izborena prava i institute. Takve okolnosti se ideološki upotpunjuju premještanjem klasne borbe na generacijsku razinu ili na antagonizam zaposlenih u javnom sektoru prema onima u privatnom. U napadima vladajućih klasa neposredni interes jedne skupine radnika prikazuje se kao suprotan interesu druge skupini.
Radnici u svojoj borbi mogu prevladati taj položaj tako da izgrade mehanizme i institucije pomoću kojih bi postali politička sila. U suprotnom mogu računati samo na rijetke ustupke kapitala i njegovih zastupnika. U Luci Koper ta je mogućnost ostala neiskorištena za vrijeme štrajka iako su obje skupine radnika uspjele gledati izvan svojih uskih interesa. Ono što je nedostajalo bila je zajednička institucionalna platforma borbe koja bi dokinula tobožnju podjelu među skupinama. Izloženi primjer jasno pokazuje da nije u interesu kapitala – niti u interesu sistemskih političkih stranaka – da se demokratizira upravljanje u državnim poduzećima. Mrvice koje kapital daje radništvu su samo one koje je primoran davati u situacijama gubljenja poluga političko-ekonomske moći, odnosno drugim riječima, zbog moći organiziranog rada.
Sa slovenskog prevela Tina Tešija