Navodni bezostatni antagonizam u odnosima između države i tržišta već duže vrijeme funkcionira kao neprijeporni okvir političkih rasprava i medijskih napisa na temu ekonomske politike. Pritom se uglavnom radi o jednostavnoj jednadžbi: više tržišta jednako manje države i obrnuto. Zamijenimo li pak taj antagonizam s konfliktima između općeg kapitalističkog interesa i interesa pojedinih kapitala i frakcija kapitala, stvari postaju izrazito kompliciranije, a uloga države presudno drukčija.
Uobičajeno se hegemonijske neoliberalne političke snage u zemljama članicama Europske unije i eurozone tretiraju kao odlučni i odriješiti promotori onih politika kojima je cilj osnaživanje vladavine tržišta nauštrb vladavine država. Nekoliko nedavno implementiranih političkih mjera, poput Ugovora o fiskalnoj stabilnosti (koji propisuje ustavno osnaživanje politike “uravnoteženih” državnih proračuna zemalja članica i time ozbiljno ograničava njihove fiskalne politike), pridonosi jačanju ove impresije. Činjenica da su države članice eurozone, pored odavno izgubljenih upravljačkih prava nad monetarnom politikom, sad ostale i bez osnovnih mehanizama fiskalne politike na raspolaganju, tumači se kao najuvjerljiviji dokaz slabljenja države. Često su i lijeve kritike širenja tržišta istovremeno i kritike navodnog nestanka snažne države. Suprotno tom uvjerenju, inzistirat ću na tome da trenutno ne svjedočimo slabljenju već upravo suprotno, neobičnom rastu snage građanske države. Jer država se ne smije promatrati kao sila suprotstavljena tržištu već kao sila koja komplementira i osnažuje tržište.
Započet ću s nekim općim opaskama o odnosu države i tržišta oslanjajući se na razmatranja teoretičara poput Bernharda Blankea, Elmar Altvatera i Michaela Heinricha. U modernim građanskim društvima tržište iziskuje državu i država iziskuje tržište. Naime, sudionici na tržištu tretiraju sebe i ostale ljude kao formalno jednake pravne osobe koje slobodno upravljaju svojim privatnim vlasništvom: to vrijedi i za kapitaliste koji su vlasnici sredstava za proizvodnju, kao i za najamne radnike čije vlasništvo je njihova radna snaga. Formalni uvjet za uspostavu tržišta jest taj da se svi građani međusobno razumijevaju kao privatni vlasnici i postupaju u skladu s tim. Međutim, nitko se od samih sudionika na tržištu ne nalazi u poziciji garantiranja općeg međusobnog prepoznavanja u tom smislu. Jedino sila koja nadilazi tržište je u mogućnosti garantirati da se svi sudionici na tržištu međusobno prepoznavaju kao privatni vlasnici. Ta sila je građanska država koja kroz institucije prava i policije primjenjuje i čuva privatno vlasništvo svakog građanina. Štoviše, samo se kroz sferu državnog zakona empirijske individue transformiraju u građane i reduciraju na apstraktne individue, nositelje ljudskih prava, među ostalim i prava na privatno vlasništvo. Pravna osobnost tako postaje preduvjet za bivanje čovjekom, a ne obrnuto. To je najvidljivije na primjeru nedokumentiranih migranata i izbjeglica bez državljanstva, koji se bez državno prepoznate pravne egzistencije svode na ne-ljude.
Međuovisnost države i kapitala
Oni koji zadobiju status državljanina, međutim, tretiraju se jednako bez obzira na njihove klasne pozicije. Upravo se kroz takav jednaki tretman svih klasa reproduciraju kapitalistički odnosi klasne dominacije i eksploatacije. Državnom zaštitom statusa najamnog radnika kao zakonitog vlasnika svoje radne snage i statusa kapitalista kao zakonitog vlasnika svojih sredstava za proizvodnju, klasni odnosi koji se reproduciraju u procesu akumulacije kapitala pravno se osnažuju. I obrnuto, proces kapitalističke akumulacije koji kroz konstantnu aproprijaciju viška vrijednosti osigurava da najamni radnici ostaju najamni radnici, a kapitalisti ostaju kapitalisti, osigurava i materijalne uvjete postojanja države. Naime, postojanje država krucijalno ovisi o poreznim prihodima čiji je izvor višak vrijednosti proizveden u procesu akumulacije kapitala. To je i jedan od razloga zašto građanska država zauzvrat mora neizostavno osiguravati materijalne uvjete za proces akumulacije koje ne mogu osigurati sami kapitalisti. U suvremenim kapitalističkim društvima ti uvjeti uključuju najmanje: stabilnu valutu koju osigurava središnja banka, institucije socijalne države koje doprinose reprodukciji radne snage i uspostavu javne infrastrukture poput prometnih i komunikacijskih sustava.
Snažna građanska država koja je sposobna primjenjivati i štititi pravne i materijalne uvjete funkcioniranja tržišta i akumulacije kapitala mora biti nezavisni entitet. Razlozi njene uspješnosti u reprodukciji kapitalističkih odnosa ne prebivaju toliko u izravnom služenju ili privilegiranju interesa pojedinih kapitalista već u posjedovanju kompetencija za realizaciju općeg kapitalističkog interesa. Opći kapitalistički interes ne koincidira uvijek s interesima pojedinih kapitalista ili frakcija kapitala. Uglavnom je suprotstavljen interesima određenih frakcija kapitala, a u skladu s interesima drugih frakcija. A može čak biti suprotstavljen kratkoročnim interesima cijele kapitalističke klase: primjerice, zakonskom skraćivanju radnog dana, koji se znao produljiti i na 18 sati, na desetosatno radno vrijeme, u drugoj polovici 19. stoljeća u Velikoj Britaniji, snažno se usprotivila većina tadašnje britanske kapitalističke klase, iako se kasnije pokazao neophodnim za preživljavanje britanskog kapitalizma kojemu je trebala sve veća dostupnost kvalificirane radne snage. Snažna građanska država je diskretni politički entitet dovoljno moćan da na njega ne utječu i njime ne upravljaju partikularni interesi određenih frakcija kapitala ili organizirano radništvo. Slučajeve privilegiranja određene “interesne grupe” nauštrb druge konstantno kritiziraju i sami građanski političari, imenujući ih, ne slučajno, korupcijom.
Diskretni politički entitet
Ova opća razmatranju mogu osvijetliti neke specifične aspekte funkcioniranja suvremene neoliberalne države. Nasuprot postratnoj državi blagostanja koja se smatra za snažnu intervencionističku državu, neoliberalna se država uporno tretira kao ograničena ili slaba država. Treba naglasiti da neoliberalna država stvarno jest ograničena država. Kao što sam naveo, države članice eurozone, neoliberalne države par excellence, prepustile su instrumente utjecaja na monetarnu politiku, a od nedavno, prihvaćajući ekstremno restriktivna proračunska pravila, u procesu su i ograničavanja fiskalnih politika, tako da čak i blage politike javnih investicija ili provizija usluga socijalne države postaju praktički nemoguće. Ipak, kao što tvrdi Werner Bonefeld, ograničena država nije istovremeno i slaba država. Njemački ordoliberali koji se retroaktivno mogu smatrati za teorijske arhitekte eurozone, stalno su naglašavali da je jedino snažna država sposobna ograničiti samu sebe. Prema Alexanderu Rüstowu, jednom od prominentnijih ordoliberala, država koja nije sposobna postavljati sebi limite ne može se efektivno braniti od interesa partikularnih društvenih grupa. Posljedično će izgubiti svoju neovisnost i postati žrtva “napada lobističkih skupina… monopola… sindikalno organiziranih radnika”. Snažna se država, bez obzira koliko efektivno, pozicionira “iznad ekonomije i interesnih skupina”. Ona je diskretni i disciplinirani politički entitet koja osnažuje i sebe i tržište ograničavajući svoje aktivnosti. Jednim udarcem depolitizira konflikte među “interesnim skupinama” na tržištu, pridonoseći tako “tržišnoj efikasnosti”, i štiti se od toga da potpadne pod utjecaj zahtjeva različitih “interesnih skupina”.
U tom smislu, slabost je zapravo karakteristika danas zastarjele države blagostanja. Njenu ekstenzivnu upotrebu fiskalnih instrumenata s namjerom poticanja domaćih industrijskih i socijalnih politika ne treba promatrati kao znak svemoći te države, već upravo kao njeno podilaženje zahtjevima pojedinih frakcija kapitala i sindikaliziranog radništva. Ili obrnuto, neoliberalna država je dovoljna snažna da se izolira od takvog tipa utjecaja. Njena snaga proizlazi upravo iz njenog samo-ograničavanja, u slučaju eurozone, primarno realiziranog kroz proračunsko discipliniranje. Štoviše, neoliberalne države se dodatno osnažuju štiteći se od demokratskih utjecaja. Kako je naglašavala Margaret Thatcher, a potvrđujući ponavljao Friedrich von Hayek, slobodni izbor je primjereniji tržištu nego glasačkoj kutiji. Trenutna striktna ograničenja referendumskog odlučivanja u nekoliko europskih država nastavak su te logike. Imajući ovo na umu, čak i naizgled impotentne periferne države stječu izrazitu snagu u tom procesu. One se mogu učiniti slabima suočene s Europskom komisijom ili državama centra, ali su svejedno neprobojne kad se suočavaju s narodnim demokratskim revoltom ili zahtjevima “interesnih skupina” poput sindikata. Njihova vanjska suverenost je možda prigušena, ali njihova unutarnja suverenost, koja se ne manifestira kao autonomija naroda već kao autonomija od naroda, prilično je učvršćena.
S engleskog preveo Marko Kostanić