Situacija ekonomske i političke zavisnosti nije osobita novost za zemlje regije. U trenutku kada su, sa gotovo stoljećem zakašnjenja, na Balkanu konačno započeli procesi “dvojne revolucije”, odnosno raspadanja feudalnih proizvodnih odnosa i uspostave kapitalizma, to se odvijalo u situaciji koja već nije bila pod kontrolom lokalnih aktera. Time je definitivno određen nikada prevaziđen fenomen “zaostajanja” ne samo za Zapadom, već na razne načine i u različitim momentima i za Istokom. Inherentna slabost i nesposobnost lokalne buržoazije ne samo da sudjeluje u geopolitičkim sukobima, već i da kontrolira vlastitu sudbinu, neminovno su Balkan učinili prostorom sukoba i nadmetanja drugih te time znatno doprinijeli relativnoj nestabilnosti ovog područja. Ta je nestabilnost pak – ne sasvim zasluženo uzimajući u obzir konkretne podatke – stvorila famu o Balkanu kao “buretu baruta” i druge zapadne orijentalističke fantazme koje su već detaljno dokumentirane drugdje.
Ni socijalistički modernizacijski projekti nisu uspjeli eliminirati problem “zaostajanja”, iako su ga donekle ublažili kroz intenzivan razvoj. No čak su i ti projekti bili većim dijelom određeni geopolitičkim sukobima čije je porijeklo bilo daleko od regije. Vrijedi primijetiti da su sve četiri socijalističke zemlje regije u nekom momentu ili čak većim dijelom spomenutog perioda bile povezane sa suprotstavljenim silama i time neminovno suprotstavljene međusobno (SFRJ i Rumunjska u različitim periodima prvo s SSSR-om, a onda SAD-om, Bugarska sa SSSR-om, a Albanija, nakon sovjetskog perioda, nakratko s Kinom, prije famozne “izolacije”). Ishod globalnog nadmetanja koje zovemo Hladnim ratom i procesi povezani s njim, poput neoliberalnog obrata, tako su neminovno presudno utjecali i na sudbinu regije. Historijska je ironija da su zemlje bivše Jugoslavije i Rumunjska svoje krvave obračune sa vlastitim socijalističkim režimima doživjele u trenutku kada su ti isti režimi već uvelike provodili neoliberalne politike “štednje” i deregulacije po instrukcijama Međunarodnog monetarnog fonda.
Snažnu prozapadnu orijentaciju regije i intenzivnu intervenciju prvo SAD-a, a zatim i Njemačke u političke procese u zemljama Balkana u tranzicijskom periodu, s tek povremenim i kratkotrajnim kolebanjima (Srbija), usporiti je mogao tek “zamor” Zapada od neprestanog proširenja ili zauzetost u područjima koja su zahtijevale snažniji angažman ili su pak nudila više u smislu dostupnosti resursa. Kao lubrikant procesa “euroatlantskih integracija” regije su, s druge strane, služile periodične geopolitičke napetosti koje su eskalirale osobito u posljednjoj ukrajinskoj krizi, a nešto prije toga, i s nešto slabijim intenzitetom, i s ratom u Siriji. Posljednjih je godina Balkan poprište sasvim neočekivanog preporoda hladnoratovske histerije, popraćene intenzivnim vojnim vježbama, dramatičnim otkazivanjima energetskih i drugih velikih projekata koji obično ne spadaju pod “vojna pitanja”, kao i procesa sigurnosnog zaoštravanja na štetu minimalnih demokratskih standarda regije.
Situacija pri tome nije sasvim jednostrana, a ambicije jedne sile potiču snažnije intervencije drugih. Uz to, i broj aktera u kompleksnim međusobnim odnosima se znatno povećao (pojačanim ambicijama Njemačke, Kine, pa i Turske). Istodobno, stabilnost krhkih poredaka u zemljama Balkana često izravno ovisi o potpori koju njihovi predstavnici uspijevaju iznuditi od stranih aktera geopolitičkih nadmetanja, ne osobito zainteresiranih za detalje lokalnih političkih procesa. Bilo da je riječ o velikim energetskim projektima, trgovinskim sporazumima o kojima ovisi lokalna proizvodnja ili pak samo stabilnosti aktualnog režima, geopolitička “svrstavanja” bez sumnje jednim dijelom određuju političke procese na Balkanu. Stoga je nužno analize tih procesa izvući iz ruku naivnih simplifikacija i teorija zavjere koje lokalnim klasnim sukobima i njihovim akterima negiraju sposobnost samostalnog djelovanja te pokušati ponuditi razumniju interpretaciju. Ovaj tematski tjedan nastojat će pružiti makar skromni doprinos tom zadatku.