Zemaljski muzej kulturna je institucija Bosne i Hercegovine od općeg društvenog značaja koja je u podjeli utjecaja i odgovornosti “ostala visiti” između različitih razina vlasti u toj zemlji. Muzej se trenutno nalazi u pravnom, ekonomskom i političkom vakumu kojeg odnedavno popunjavaju javne i privatne ličnosti Sarajeva ali i Bosne i Hercegovine skrećući pozornost na društvenu važnost ove insittucije.
“[…] Zemaljski muzej proizvodi više od samog znanja, više od same baštine – proizvodi ljudske odnose. Mislim da je to ono što treba njegovati, treba insistirati na tome da ponovno uspostavimo načine na koje učimo skupa, u jednoj instituciji ovakve vrste.” Ovim je riječima književni teoretičar i profesor Filozofskog fakulteta u Tuzli Damir Arsenijević poantirao svoj video-prilog objavljen u sklopu akcije “Dežuram za Muzej” u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu. “Muzej je zalog jednom društvu kojeg nema, ali istovremeno zalog društvu koje treba tek da postane”, dodao je Arsenijević.
Akcija “Dežuram za Muzej” dio je inicijative “Ja sam Muzej“, koja je za relativno kratko vrijeme okupila velik broj sudionica i sudionika. Cilj inicijative je različitim vidovima javnog djelovanja – među ostalim i svakodnevnim dežurama u prostorijama Muzeja – pokušati utjecati na stanje u kojem se ova institucija nalazi. Podsjetimo, Zemaljski muzej je jedna od nekoliko ustanova kulture koje su se nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma našle u pravno-političkom vakumu: on ne potpada ni pod nadležnost Federacije BiH, niti pod onu Republike Srpske i nije rješeno na kojoj bi razini i iz čijih sredstava trebao biti financiran.
Godinama je Muzej opstajao prvenstveno zahvaljujući dotacijama za održavanje pojedinih zbirki, ali stalni budžetski rezovi učinili su i takav način djelovanja neodrživim. Uslijed neizdrživih radnih i egzistencijalnih uvjeta uprava i radni kolektiv Zemaljskog muzeja bili su 2012. godine prisiljeni zatvoriti njegova vrata za javnost (recimo samo da u tom trenutku nitko od zaposlenih nije bio primio plaću duže od godinu dana). Muzeji širom svijeta tom su prilikom organizirali akcije solidarnosti sa Zemaljskim muzejem, no situacija se u te nepune tri godine nije promijenila. Manje je poznata činjenica da uposlenice i uposlenici Muzeja ipak i dalje dolaze na posao, bave se znanstveno-istraživačkim radom, i trude se održati eksponate koliko je to moguće – premda, recimo, na poslu nemaju grijanje. Tako jedna institucija kulture od općeg društvenog značaja praktički radi iza zatvorenih vrata; ona se ne nalazi samo u pravno-političkom, nego i u svojevrsnom društvenom i kulturnom vakumu.
Hibridni diskurs
Inicijativu “Ja sam Muzej” pokrenula je ovoga ljeta nevladina organizacija Akcija iz Sarajeva, u čijem programskom opisu stoji da se zalaže za “sistematske promjene u sektoru kulture u BiH”. Kako čitamo u priopćenju iz udruge, “Ja sam Muzej” ima za cilj “[…] promijeniti javni imidž Zemaljskog muzeja u medijima i javnosti, ukazati na tešku i neodrživu egzistencijalnu situaciju u kojoj se nalaze zaposlenici Muzeja i čiji se broj svakodnevno smanjuje, senzibilizirati javnost u BiH i šire o vrijednosti i multikulturalnom karakteru kolekcije koju Muzej čuva”. U tu svrhu Akcija se zalaže za sljedeće vidove angažmana oko Muzeja: “[…] kreirati filantropske akcije za Muzej, ‘okupirati’ Muzej serijom kulturnih događaja (izložbe, koncerti, performansi), javnih debata i dobrotvornih akcija, ojačati kapacitete samog Muzeja – i što je najvažnije, vratiti pitanje spašavanja Zemaljskog muzeja na dnevni red donosilaca političkih odluka”.
Vokabular, izražajni registar i ideološke implikacije nekoliko navedenih redaka pobuđuju znatiželju. Isticanje lošeg “imidža” Muzeja i zalaganje za njegovo mijenjanje moglo bi signalizirati da pokretači Inicijative kulturu vide primarno kao brand na čijem tržišnom plasmanu valja raditi. Posrijedi bi bio upravo primjer dominantnog tehnokratskog diskursa, koji pitanja kulturne politike i rada kulturnih institucija vidi kao pitanja medijskog (samo)predstavljanja, odnosa s javnošću i komercijalnih umijeća. Međutim, već idući cilj koji je istaknut – skretanje pažnje na položaj radnoga kolektiva Muzeja – kosi se s takvom vizurom. Naprotiv, isticanje “teške i neodržive egzistencijalne situacije” u kojoj se nalaze ljudi čine Muzej – a “čiji se broj svakodevno smanjuje” – politizira razgovor o Muzeju: problem Zemaljskog muzeja time se predstavlja u svojim društvenim i političkim aspektima izvan diskursa i diktata tržišta. (Na ovom je tragu i zbirka portreta radnika Muzeja, koje je osmislila aktivistica Aida Kalender a sproveo u djelo fotograf Ziyah Gafić, a koje efektno i bez patetike baca svjetlo na probleme ovoga radnoga kolektiva.)
Zamisao o “senzibiliziranju javnosti” po pitanju značaja muzejskih sadržaja ukazuje pak na edukativnu dimenziju Inicijative, usmjeravajući je između ostalog i kao kampanju za podizanje svijesti (raising awareness), konkretno, svijesti o određenim kulturnim vrijednostima. I dio teksta koji se tiče planiranih aktivnosti Udruge pisan je zanimljivom mješavinom diskursa. Primjerice, tu pronalazimo koncept okupacije javnog prostora – sveučilišta, trga, ili u ovom slučaju muzeja – koja nosi štih radikalno lijevog političkog aktivizma; pozivanje na građansku i kapitalističku tradiciju filantropskih akcija; pragmatične zamisli o “jačanju kapaciteta” Muzeja.
Preobrazba institucije uslijed restauracije kapitalizma
Ma kakvim praktičnim razlozima možda bio motiviran, ovaj “hibridni” diskurs zapravo rječito ukazuje na višestruka lica “slučaja Muzej”. On ilustrira i nemogućnost da se problem Muzeja i njegove implikacije postave u okvirima kategorija i koncepata koji dominiraju u našoj društvenoj, političkoj i medijskoj svakodnevici. Doista, posrijedi je pravno, ekonomsko, političko, društveno, kulturno, itd. pitanje, ali istovremeno i pitanje koje predstavlja puno više od zbira svih nabrojanih aspekata. S jedne strane, kronologija nevolja Zemaljskoga muzeja svakako je priča o preobrazbi jedne kulturne institucije uslijed restauracije kapitalizma (“tranzicije”).
Zemaljski muzej je neprofitna institucija par excellence, javni prostor i društvena imovina, te ustanova s radnim kolektivom koji ne posluje po dominantnim kapitalističkim standardima “racionalnosti”, “pragmatičnosti”, “fleksibilnosti” ili “uspješnosti”. Masovna privatizacija društvene imovine i utjerivanje tržišnih odnosa u sve sfere ljudskoga života u proteklih četvrt stoljeća učinili su da on u tom smislu izgleda kao relikt prošlosti. S druge strane, u slučaju Zemaljskog muzeja sadržan je i simptomatičan bosanskohercegovački zaplet, koji ukazuje na svakodnevno nasilje nacionalističkih identitetskih politika u BiH. Budući da, kao što se često ističe, Muzej nema ni bošnjački, ni hrvatski, ni srpski nacionalni predznak, za njega nema mjesta u simboličkom imaginariju ovih politika – pa tako ni u financijskim politikama aktera koji ih kroje.
Svaki video-prilog u akciji “Dežuram za Muzej” započinje osobnim reminiscencijama sudonika/ce na ono što joj/mu Zemaljski muzej znači u njezinom/njegovom intimnom imaginariju. To su pripovijesti o dječjim i mladenačkim sjećanjima, o osobnim i profesionalnim vezama s Muzejom, o često posve neočekivanim načinima na koje je bio prisutan u ljudskim životima. Višestrukost i raznolikost ovih iskustava omogućena je upravo statusom Muzeja kao posebnog, zajedničkog prostora, koji i dalje “strši” iz aktualnog poretka i njemu imanentne logike. Zemaljski muzej relikt je institucije društvene imovine, koja se ne pokorava kapitalističkim zakonima, ali i relikt drukčijih vrsta zajedništva, koja vladajuće identitetske politike ne mogu obuhvatiti1.
Zalog za izgradnju društva
U tom se smislu valja vratiti konceptima iz Arsenijevićevog izlaganja s početka ovoga teksta, kao što su (među)ljudski odnosi, zajednica, solidarnost, društvo i društveni odnosi. Njegova tvrdnja da Muzej može biti “zalog jednom društvu kojeg nema, ali istovremeno zalog društvu koje treba tek da postane” znači da prostor za izgradnju drukčijih tipova zajednica i zajedništva ipak ostaje otvoren. Za usporedbu, položaj kulturnih ustanova od državnog značaja u Hrvatskoj i Srbiji povoljniji je od onoga Zemaljskog muzeja, barem u ekonomskom smislu – ali pod cijenu njihove potpune podređenosti sprezi kapitalizma i identitetskih politika. Državne institucije kulture u Hrvatskoj i Srbiji “hrvatske” su, odnosno “srpske”, po defoltu; u njihove temelje upisana je logika iz koje Zemaljski muzej barem dijelom izmiče. (Uostalom, ekvivalent Zemaljskom muzeju u pravom smislu niti ne postoji u Zagrebu ili Beogradu).
Percepcija Zemaljskog muzeja kao jednog od mogućih prostora za artikulaciju drukčijih načina mišljenja društva i zajednice djelatna je i politički potencijalno učinkovita. To je prepoznao i kolektiv tuzlanske fabrike deterdženata Dita, koja je nakon “tranzicijske” golgote nedavno ponovno počela s radom: radnice i radnici Dite došli su pružiti podršku koleg/ic/ama iz Zemaljskoga muzeja, i sudjelovati u dežuranju za Muzej. “Moramo pomagati jedni drugima, moramo poslati sliku u svijet da smo mi skupa, da nismo posvađani, da je ovaj radnički narod koji je dole zajedno i da imamo isti cilj a to je stvoriti državu, ostaviti mlade tu, zaposliti ih i stare poslati u zasluženu penziju”, izjavila je tom prilikom radnica Dite Emina Busuladžić.
Busuladžić, doduše, ne precizira o stvaranju kakvog društva i kakve države govori, niti eksplicitno imenuje kapitalizam i nacionalni šovinizam kao neprijatelje, što je iz politički radikalni(ji)h uklona lako kritizirati. Ipak, ona jasno postavlja imperativ udruživanja u zajedničku borbu, ali i demonstrira svijest o višestrukosti te borbe: ona je kako radnička i klasna, tako i borba za kulturnu baštinu i zajedničko dobro, pa i (paradoksalno s obzirom na izvornu ulogu Muzeja!) antikolonijalna bitka.
Otvaranje vrata muzeja
U periodu u kojem bi se ovaj tekst trebao pojaviti pred čitateljstvom, umjetničko-aktivistička „okupacija“ prostorija Muzeja uveliko će biti u toku. U njezinom sklopu već su pokrenuti filmski, likovni i literarni program. Nažalost, druga svježa vijest jest da je viši preparator na Odjeljenju za arheologiju Hamo Karkelja, koji je u svojedobnom intervjuu za Oslobođenje ustvrdio kako mu je najveća želja da dočeka da napokon zaposle nekoga na koga će prenijeti nakupljeno znanje – preminuo nakon iznenadne bolesti.
Ova činjenica bez sumnje će ostaviti traga u daljnjem tijeku borbe za Muzej. Novoustoličeni ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo Samer Rešidat najavljuje pak moguće otvaranje Muzeja najesen, no poslijeratna povijest ove institucije daje nam za pravo da budemo skeptični u vezi njegovim planovima. Dok glomazna državna birokracija i njezina ideološka aparatura pokušavaju procesirati slučaj Zemaljskog muzeja, šansa za ljude koji ga čine, ali i za sve nas, vjerojatno leži samo u gradnji zajednice i borbi odozdo.
- Svjestan sam činjenice da je Zemaljski muzej osnovan i zamišljen kao par excellence kolonijalna institucija. Njegovim je osnivanjem Austro-Ugarska, kao istinski imperij, željela utemeljiti i jačati lokalni identitet svog protektorata na periferiji, ujedno jačajući vlastiti utjecaj. Ma kako ova tema bila bitna i zanimljiva za istraživanje i refleksiju (kao vrlo poticajan početak može poslužiti autobiogafija prvog kustosa Muzeja, koja je nedavno doživjela ponovljeno izdanje: Ćiro Truhelka, Uspomene jednog pionira, Vrijeme, Zenica, 2013.), mislim da su za oblikovanje današnjeg značaja i značenja Muzeja daleko važnije naredne decenije, a osobito razdoblje socijalizma. [↩]