Posljednji ovoljetni Biltenov tematski tjedan bavi se statusom kulture u tranziciji, osobito iz perspektive javnih politika. Unatoč euforiji “nacionalnih preporoda” prilikom raspada Jugoslavije, javne kulturne institucije, nekad smatrane nosećim stupovima nacionalnih identiteta, mahom su se našle pred ozbiljnim izazovima, a nerijetko i pred gašenjem. Potreba ideološkog prevrednovanja povijesti (pa onda i identiteta zajednice) koja se nametnula tranzicijskim elitama nakon promjena ranih 1990-ih, prisilila je institucije do tad posvećene slavljenju revolucije i “bratstva-jedinstva” da izvore legitimiteta novog poretka traže u alternativnoj povijesnoj fikciji ili nedostižnoj budućnosti. U nedostatku pozitivnih referentnih točaka, regionalni se revizionizam tako s jedne strane okretao mistifikacijama i glorifikacijama bilo feudalizma, bilo slabašne i kratkotrajne vlasti lokalnih buržoazija, ili se pak prepuštao vesternizatorskim utopijama i autokolonijalnim refleksima reproducirajući iluziju “dostizanja Zapada” kroz tranziciju.
No unatoč spomenutoj samodegradaciji, znatno veći izazov za javne institucije od folklornog nacional-romantizma predstavljali su drugi aspekti tranzicije – poput pritisaka za komercijalizacijom. Dugotrajna ekonomska i socijalna kriza otežana “razvojnim” modelima baziranim na privatizaciji i “deregulaciji” ostavila je javne financije često nesposobnima (i nevoljkima) za subvencioniranje postojeće kulturne infrastrukture na razini koja je bila predviđena prilikom njihovog osnivanja. No “objektivna” ograničenja, poput nedostatka sredstava, nipošto nisu bila jedini izvor pritisaka za povećanje “financijske samoodrživosti” institucija. Svjesni ideološki odabiri javnih upravljača jasno vode u smjeru odustajanja od koncepta javnih kulturnih institucija kao servisa zajednice. Sredstva nekada usmjeravana održanju te funkcije sada se preraspoređuju prema komercijalnim projektima i privatnim akterima sa svrhom da umjesto obrazovanja stanovništva služe ambicijama “privlačenja stranih investicija” i “bogaćenja turističke ponude”.
Pritisak “monetizacije” kulturne baštine, institucija i proizvodnje tako znatno ograničava prostor za kritiku i prekida komunikaciju sa neposrednom zajednicom. Te potisnute funkcije kulture predstavljaju resurs koji, jednom kada je izgubljen, neće biti lako nadoknaditi, što pitanju kulture u tranziciji daje veći značaj no što se to na prvi pogled čini.