Iako službene potvrde datuma parlamentarnih izbora u Hrvatskoj još uvijek nema, vladajući su naprasno krenuli u predizbornu kampanju s jedne strane nižući (nekarakteristično) popularne mjere, a s druge inzistirajući na tome kako je njihov reizbor neizbježan jer konkurencija može biti samo – gora. No hoće li ucjena birača “manjim zlom” doista biti dovoljna?
Predstojeći će izbori pokazati da izbora nema, kao da poručuje vladajuća koalicija u svojoj predizbornoj kampanji. Nema alternative – tim tačerističkim sloganom današnji se politički mainstream, pa onda i Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP), rukovodi već duže vrijeme. Pod tim geslom već se tri godine provodi politika tržišnog rezona koji, dakako, nema alternativu. “Kad provodite nepopularne gospodarske mjere naravno da niste popularni”, komentirat će nizak rejting vladajuće koalicije ministar poljoprivrede u aktualnoj vladi Tihomir Jakovina.
Do kraja predizborne kampanje na SDP-u će biti zadatak da potencijalne birače uvjeri da reforme koje provode nemaju alternativu, kao i to da njima, dakle SDP-u, danas na političkoj sceni također nema alternative, jer vrlo dobro znamo kud bi nas odvelo ako bi na vlast došli ovi drugi. Kome se SDP s ovakvim fatalističkim pristupom prioritetno obraća u ovoj kampanji? Pa prije svega srednjoj klasi kojoj je strah u kostima kroničan. Strah, prije svega, od toga da bude deklasirana i proletarizirana. A ima li veće nesreće od toga da postanete trajno insolventni i da kao takvi ne možete na ljetovanje?
Nova ekonomija SDP-a koja trenutačno korača uz pomoć dviju štaka – nedavno obznanjeni porast BDP-a od 1,2 posto u drugom tromjesečju ove godine i nada u njegov kontinuirani rast (potpredsjednik Vlade Branko Grčić, vjerojatno najveći komercijalni optimist i tržišni mistifikator u Vladi je izjavio: Sredstvima EU fondova jednog dana možemo godišnje podizati BDP i za dva posto), te ovogodišnji porast izvoza od preko deset posto – kao da ultimativno poručuje: ili mi i naš tržišni fatalizam (tržište uvijek ima pravo) ili posvemašnja propast. Neovisno o tome što je cijena te nove ekonomije samo još veći deficit, samo još više nejednakosti i samo još manja platežna moć ljudi.
Mrkva i batina
Svojedobno je u jeku kampanje za koncesioniranje autocesta ministar Siniša Hajdaš Dončić zavapio da “Hrvatska nema alternative, ovo je jedini način (koncesije) da se smanji javni dug od oko četiri milijarde eura. Ako i krenemo u reprogram duga ili u prolongiranje otplate, te kredite ne možemo riješiti do 2038. kad će dug, umjesto četiri, biti osam milijardi eura”. Također, prema vladajućima ni reforma školstva, točnije kurikularna reforma pod paskom eksperata nema alternative, baš kao ni reforma zdravstva. Međutim, ako bi ovoliki reformizam u vladajućih možda mogao pokolebati izborno tijelo, onda bi bilo dobro pokušati po modelu mrkve i batine. Pa obećati rješenje problema “švicarca” prije izbora, a smanjenje nameta na plaće odmah poslije izbora.
Da nema alternative njihovoj vlasti ponavljaju čelnici SDP-a praktički svakodnevno. Tako je premijer i predsjednik te stranke Zoran Milanović ocijenio da SDP nije iznevjerio birače i da Hrvatska nema alternative, jer “ono što se nudi s druge strane nije dobro ni pošteno”. Slijedio ga je šef parlamenta Josip Leko koji također drži da “ne možemo u Hrvatskoj reći da postoji alternativa SDP-u i SDP-ovoj politici. Uvjeren sam da će SDP osvojiti vlast i na idućim parlamentarnim izborima”. Bivši ministar, a sadašnji saborski zastupnik SDP-a Željko Jovanović isto tako misli da je “ova Vlada do sada učinila najviše za Istru, i da nema alternative i da neće odustati od planiranih reformi”.
Ako sve to nije dovoljno, onda kampanju valja malo dosoliti s prstohvatom moralne panike. Tako npr. bivši predsjednik Stjepan Mesić smatra da Vlada Zorana Milanovića nema alternative jer nas ono što se nudi s druge strane “vraća u mrak”, misleći pritom na najavu šefa oporbe Tomislava Karamarka da će pokrenuti lustraciju i zatražiti javno objavljivanje imena suradnika bivše tajne policije. Zanimljivo, osim promoviranja politike po kojoj je svaka promjena suspektna – pogotovo ona usmjerena protiv tržišnog rasuđivanja – a potencijalno može biti i destruktivna, SDP nema nikakav drugi pristup u kampanji. Da je SDP odavno napustio svoje lijeve korijene i da se sustavno kladi na postojeće, a na štetu mogućeg, ne treba ni spominjati. Nadi se ne da prilika čak ni u kontekstu političke kampanje, dakle u vrijeme kad se ionako olako daju obećanja, jer uvijek je na redu politika manjeg zla.
Privlačnost zavjera
S druge strane, od oporbene Hrvatske demokratske zajednice nikako da dobijemo sustavnu ekonomsku politiku koju već neko vrijeme sastavljaju skupa s minhenskim IFO institutom. Pa dok se to čeka, Karamarko i društvo kampanju koriste da se obračunaju protiv navodno još uvijek preživjelih ostataka bivšeg režima u sadašnjem državnom aparatu, zalažući se pritom za purifikaciju domaće političke scene od isto tako, po njihovom mišljenju, preživjelih ideja iz starog režima (zahtjevi za obznanjivanjem liste suradnika Udbe, zahtjevi za lustraciju i sl.). Karamarko povijest vidi kao niz zločina, komunističkih dakako, a desnom elektoratu, ionako isprepadanom svim mogućim “strahotama zabluda”, lako se te teme serviraju kao dominantne. Povijest je tu posve patologizirana, hrvatska se povijest u tom ključu vidi kao neki permanentni Bleiburg, a traume iz tog vremena, čiji su uzročnici, dakako, bivši komunistički funkcionari poput Josipa Manolića, kao da svojom zagonetnom rukom upravljaju našim današnjim životima.
Na sveopćem alarmiranju javnosti o svim mogućim i nemogućim strašnim scenarijima, ovaj puta na planu ekologije, svoje javne istupe, istina dosta rijetke, temelji i treća politička snaga na našoj sceni – zeleni. Oličeni u ORaH-u, oni tako upozoravaju na standardne ekološke probleme poput potrebe da se zaštiti Jadran koji da je u opasnosti od istraživanja nafte. Lijepa Naša u tom se zelenom pristupu shvaća kao svojevrsna eko-društvena niša koja zbog svoje ranjivosti a i zato da joj se ne bi dogodio nekakav ekološki armagedon zahtijeva stalni monitoring. Međutim, tu se dogodio svojevrsni zalom. Ukazujući na sve nove i nove opasnosti koje nam prijete, liderica stranke na kraju se dotakla i nesretnih migranata i završila u – mizantropiji.
Glavna pogibelj na kraju su joj postali ljudi. Ono što iznenađuje jest da ukazivanje na opasnost da bi se u izbjegličkim kolonama mogao prošvercati pokoji ISIL-ovac nije došlo od Karamarka, od kojeg bi se to prije moglo očekivati, nego od Mirele Holy. Ona se ovime od promotorice podizanja svijesti o ekološkim rizicima prometnula u političarku koja je skliznula u desnu retoriku o terorističkim rizicima. Na fonu zahtjeva za preventivnom trijažom migranata i u širenju panike u smislu da bi nam se, ako ne pripazimo, mogla reprizirati Rijeka iz 1995. godine, kad je egipatska teroristička organizacija al-Gama al-Islamija pokušala uništiti policijsku stanicu, zdušno participira i mainstream kolumnistika. I oni, baš kao i dobar dio desne političke lepeze, kao terapiju za izbjegličku krizu panično zahtijevaju još više nadzora, još prijeko potrebnog opreza i još dodatnog sumnjičenja.
Marginalna poza
Što se krajnje desnice tiče, ona zaoštrava retoriku. Tako Ruža Tomašić okuplja koaliciju pod znakovitim nazivom “Spremni”, a Daniel Srb i ratni zapovjednik Branko Borković kreću u referendum da se ozakoni ustaški pozdrav “Za dom spremni”. Da se radi o akterima koji su ikad ranije pokazali imalo duha, onda bismo i ove politički nekorektne akcije možda mogli podvesti pod rubriku zafrkancije, istina neukusne, ali ipak kao oblike zbijanja šale s infantiliziranim elektoratom koji može skandalizirati ama baš sve. Kako se tu ipak radi o banalnim ustašofilima, od raspojasane šege nema ništa.
Lijeva izvanparlamentarna ljevica to će ostati i nadalje, naime – izvanparlamentarna, ali ne svojim voljnim izborom nego zbog svoje nemoći. Bez snage da se okuša u političkoj borbi, iscrpljuje se u rekreativnom aktivizmu koje najdalje doseže do eksperimentiranja s nekim novim oblicima demokracije (deliberativna i neposredna demokracija), koje bi suprotstavili onoj dominantnoj predstavničkoj, pisanjem parola “refugees welcome”, jer oni za razliku od političkog mainstreama u izbjeglicama ne vide opasnost nego kolonu oštećenih i traumatiziranih, i malo radikalne poze s vremena na vrijeme. Kuhanjem graha za izbjeglice i sličnim aktivnostima ljevica samo otkupljuje svoje grijehe za izostanak prave borbe. Međutim, indulgencija je, kako kaže Marx, neproduktivna.
Dok se ne shvati da je rješenje u borbi, napretka neće biti. Baš kao što je jedan upitanik, član francuske komunističke partije, u knjizi “Distinkcije” Pierrea Bourdieua na upit kako razlikuje ljude odgovorio – prema načinu kako se bore. Svijet se može transformirati samo ako se odustane od pasivnosti i resentimana i okrene se nekomformističkoj politici.