Političari na europskom istoku odlučili su pragmatično koristiti trenutnu izbjegličku krizu za ostvarivanje unutarnjih i vanjskih političkih poena. Tranzitna ruta kojom izbjeglice nastoje doći do zemalja europskog centra, izostanak bilo kakve namjere zadržavanja u zemljama istočne Evrope i, blago rečeno, nesnalaženje europskih centara moći s izbjegličkom krizom poslužili su kao savršen poligon istočnoevropskim vlastodršcima za vježbanje ispraznog političkog pozicioniranja. Otvoreni manevarski prostor je, sasvim očekivano, najaktivnije iskoristio mađarski premijer Viktor Orbán. Osim što se priljev izbjeglica prikladno uklopio u njegov standardni ideološki repertoar, Orbán je vješto koristio medijsku pažnju i činjenicu da se izbjeglice ne žele zadržavati u Mađarskoj.
Otvaranjem i zatvaranjem kolodvora, odvođenjem izbjeglica u sabirne centre umjesto prema Austriji, mađarska je vlada obilato eksploatirala proturječja i licemjerje europske politike, kako vanjske tako i one unutarnje. Osim nedopustivog i apsolutno neprihvatljivog ponašanja prema izbjeglicama, Orbánovim manevrima se prilično istisnuo cijeli politički, ekonomski i vojni kontekst u kojem se aktualna kriza odvija. Odioznost postupanja mađarskih vlasti prema izbjeglicama, iako nedvojbeno zaslužuje rezolutnu osudu, pridonosi i tome da se zanemari ili zaboravi uloga zemalja europskog centra u formiranju razloga koji su doveli do katastrofičnih scenarija u sjevernoj Africi i na Bliskom Istoku. Ovakav teatar odgovara i Orbánu i europskim moćnicima. Politička reakcija koja bi bila u stanju uzvratiti i jednima i drugima nužno bi se morala zasnivati na nemiješanju humanitarne i političke perspektive.
I drugi istočnoeuropski političari nastoje iskoristiti proturječja europske politike i gotovo pa da se jedino u tom kontekstu odluče osokoliti i pozicionirati kontra svojih zapadnih pokrovitelja, ili barem marketinški pozicionirati za unutarnje političke svrhe. Tako je i hrvatski premijer Milanović u više navrata istaknuo, još od proljeća ove godine, kako Hrvatska ne može participirati jednakim kapacitetima u prihvatu izbjeglica kao i moćnije europske zemlje. Ne samo zbog oskudnijih ekonomskih kapaciteta, već i zbog svojevrsne “političke pravde”. Naime, Hrvatska nije poput njih sudjelovala u kolonijalnim ekspanzijama, ratovima i eksploataciji bogatstva na područjima iz kojih danas pristižu izbjeglice. Milanović je potiho, ali “frajerski”, poručio europskim “partnerima” da se sami nose s problemom koji su stoljećima kuhali.
Politički poeni i sitni ustupci
Jasno je da iza tih riječi ne stoji nikakvo ozbiljnije političko sukobljavanje s “partnerima”, već da se radi o eksploataciji proturječja europske politike za sitne ustupke i inscenaciju političkog stava u uvjetima davno prepuštenih stavova i resursa istim tim “partnerima” i kapitalu čije interese zastupaju. Slično poput Milanovića, iako u uvjetima neposrednijih iskustava izbjegličke krize, pozicionirao se i srbijanski premijer Aleksandar Vučić. Bez obzira što vlada kojoj je na čelu nije poduzela nikakve infrastrukturne niti logističke zahvate koji bi izbjeglicama na putu kroz Srbiju omogućila dostojnije uvjete boravka, Vučić je odmah posegnuo za onim što mu je na raspolaganju. Parazitirajući na spontanim akcijama solidarnosti građana, promašenoj europskoj politici i na činjenici da nikome od izbjeglica ne pada na pamet zadržavanje u Srbiji, premijer je dijagnosticirao da se Srbija ponaša “evropskije od Evrope” i da može služiti kao primjer. Odnosno, da on procesima upravlja, retorički, uspješnije od europskih učitelja.
Izbjegličku krizu pokušat će iskoristiti i Rumunjska. Naime, jučer je rumunjski premijer Victor Ponta izjavio kako Rumunjska s obzirom na svoje prihvatne kapacitete ne može zadovoljiti izbjegličke kvote koje je propisala Europska unija. Odnosno, ipak bi mogla, ali pod nešto promijenjenim okolnostima. Naime, Ponta zauzvrat traži ulazak Rumunjske u Šengen. Iako se radi o ponudi koja će u Bruxellesu biti glatko odbijena, Ponta njome precizno raskrinkava europsku politiku i stječe unutarnje političke poene. Iako se sada od Rumunjske traži “solidarnost” i spremnost da prihvati svoju ulogu u zajedničkom (restriktivnom) europskom prihvatu izbjeglica, istovremeno se rumunjski građani u toj istoj Europi tretiraju kao građani drugog reda, ne isuviše različito od primjerice Sirijaca. Najupečatljvija slika tog tretmana vjerojatno je rasistička panika koja je pratila ukidanje vize za bugarske i rumunjske radnike u Velikoj Britaniji prije godinu i pol.
Ono što kod svih nabrojanih primjera možemo primijetiti isti je obrazac: cinično prikupljanje političkih poena i sitnih ustupaka preko leđa izbjeglica. Politička je tragedija da je ovo jedini obrazac osvješćivanja periferne pozicije na europskom Istoku.