“U školi učiš nepotrebno i preopsežno gradivo, a na fakultetu si naučio sve što će ti trebati na poslu? Zašto naša sveučilišta nisu među najboljima na svijetu? Previše učiš napamet činjenice, a premalo dobivaš korisnog znanja?”
Citirano je najava Facebook četa kojom Vlada Republike Hrvatske promovira razgovor s autorima Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije. Premda prva rečenica najave nije logična, ona se ovdje ne nalazi greškom ili neznanjem vladinih PR agenata, upravo suprotno. Njezina prava funkcija postaje vidljiva tek u kombinaciji s drugim pitanjem. Funkcija najave je da Facebook-čet-ispitivače autora strategije navede na pogrešan smjer razmišljanja, a to je da odgovore na pitanja o sve lošijim rezultatima mjerenja kvalitete hrvatskog obrazovanja potraže u unutarnjim organizacijskim obrascima samog znanstveno obrazovnog sustava.
Svaka od ovih rečenica, najava u cijelosti te cijeli set pitanja koji bi bio rezultat ovako navođenog smjera razmišljanja zapravo ne može odgovoriti na pitanja o tome što zapravo treba učiniti za ubrzani razvoj znanosti i obrazovanja u RH. Kontinuirana reforma što ju provode razni ministri obrazovanja koji rijetko kad dočekaju kraj svog mandata, dosad nije urodila nikakvim plodom. Pretpostavimo da je najpozitivniji indikator ishoda kontinuirane reforme znatno povećanje broja visokoobrazovanih osoba u državi (studenata koji prekinu studij prije njegovog kraja i ne steknu diplomu), no one su mahom nezaposlene, između ostalog jer država nije riješila pitanje priznavanja prvostupničkih diploma, stoga se prvostupnici, koji čine većinu statističkog povećanja, izrazito teško zapošljavaju na adekvatno vrednovanim i honoriranim radnim mjestima. Takvo nešto naime, nije moguće čak ni u samoj državnoj upravi, jer čak ni sama država, za razliku od Državnog zavoda za statistiku, Zavoda za zapošljavanje, Eurostata i sličnih institucija, prvostupnike ne prepoznaje kao visokoobrazovane osobe. Ovo je doduše trebalo biti riješeno donošenjem Hrvatskog kvalifikacijskog okvira još 2011. godina, no HKO neće stupiti na snagu ni u posljednjem kvartalu 2015. godine. Društvene posljedice ovoga su najčešće emigracije visokoobrazovanih osoba u zemlje centra.
Rezultati studentskih borbi
Drugi pozitivan ishod kontinuirane reforme bilo bi smanjenje studenata koji prekidaju fakultet prije njegovog završetka i tako ne steknu diplomu, tzv. drop-out. Razloge smanjenom drop-outu treba tražiti u smanjenju broja godina studiranja do stjecanja prve diplome, one prvostupničke, koja podsjetimo, jako malo vrijedi. Pozitivne ishode treba tražiti u još nečemu – a to je javnom financiranju participacija u troškovima studija, protiv kojeg se, podsjetimo, pod pritiskom studentskih prosvjeda i blokada više ministara grčevito borilo, izgubivši barem jednu bitku u svojoj borbi za komercijalizacijom obrazovanja. Prije uvođenja javnih subvencija školarina, visoko obrazovanje plaćalo je oko 60 posto studenata, dok je danas taj broj pao na 35 posto, što nije zadovoljavajući postotak, ali trend je jasan.
Ostale, prečesto loše rezultate, treba tražiti u niskim izdvajanjima za znanost i visoko obrazovanje te u lošoj distribuciji postojećih sredstava. Izdvajanja za znanost naime, u Hrvatskoj su u periodu od 2009. – 2013. pala sa bijednih 0,69 posto na još bjednijih 0,62 posto. Ovdje se ne radi samo o pitanju povećanja izdvajanja za znanost, radi se i o distribuciji sredstava. Da li distribucija postojećih sredstava doista tako raspoređena da vodi obrazovanje u smjeru potreba razvoja društva? Velika se sredstva izdvajaju za mjere koje ne rađaju nikakvim vidljivim plodom – poput izgradnje europskog obrazovnog prostora (novog naziva za Bolonju), mobilnosti, birokratske i nepotrebne konferencije, besmislene publikacije od otprilike 20 stranica koje se iznova objavljuju svake godine, a koje obično sadrže iste podatke, stavove i mjere kao i sve prethodne slične publikacije – pitanje koje je nužno postaviti je upravo ovo o najboljoj distribuciji sredstava. Ako godinama promovirane mjere ne rađaju plodom, nije li vrijeme za njihovu reviziju?
Hrvatska na dnu
Hrvatska se u kontekstu ostalih zemalja Europske unije nalazi pri samom dnu po izdvajanju za znanost i obrazovanje. Sličnu, silaznu, putanju bilježe sve zemlje koje poput Hrvatske inzistiraju na komercijalizaciji i komodifikaciji obrazovnog sustava, dok su s druge strane, zemlje koje bilježe najbolje rezultate u svim mjerenjima kvalitete, upravo one koje svoje obrazovne sustave razvijaju u suprotnom smjeru te provode sve potpunije javno financiranje znanosti i obrazovanja. Učenici ovih zemalja već godinama zauzimaju prva mjesta u pismenosti i matematičkoj sposobnosti, učenici zemalja poput Hrvatske ili Velike Britanije, pokazuju sve lošije rezultate.
Stoga, pitanje koje treba postaviti autorima Strategije i Ministru obrazovanja znanosti i sporta Vedranu Mornaru nije da li je naše obrazovanje loše zbog toga što “bubamo napamet činjenice” nego, da li naše obrazovne institucije imaju materijalne uvjete da provode bilo kakve druge metode podučavanja? Drugačiji oblici podučavanja postoje, no, da bi ih se provelo na razini srednjih i osnovnih škola te vrtića, potrebno je uložiti velika materijalna sredstva ne samo informatičku opremu škola (koja bez popratnih investicija često samo stoji i ne koristi se na adekvatan način), već između ostalog treba početi više valorizirati i ulagati i u nastavnike koji znanje prenose.
Naša sveučilišta nisu među najboljima na svijetu jer se u naše obrazovanje i znanost ne ulažu adekvatna sredstva.