Plejadi istočnoevropskih političara koji su odlučili parazitirati na izbjegličkoj krizi pridružio se i srpski predsjednik Tomislav Nikolić. Radi se o obrascu zasnovanom na uočenim proturječnostima europske unutarnje i vanjske politike, kao i na činjenici da se izbjeglice ne planiraju zadržavati u državama na jugoistočnoj periferije Europe. Logiku obrasca kroz oprimjerenja u slučajevima Orbana, Milanovića, Vučića i Ponte smo na ovom mjestu već prikazali, a Nikolić se ionako nametao kao neminovni nastavljač već dobro uhodane prakse prozivanja zapadnoevropskih “partnera” i inscenacije “državničkih” gesti.
Nikoliću je pored obnašajuće ornamentalne uloge predsjednika, za državničko-prokazivačku gestu dobro došla i uloga folklorne figure u “neutralnoj” vanjskoj politici Srbije koja se oslanja na četiri stuba kako ih je definirao još Boris Tadić u vrijeme svog predsjedničkog mandata: SAD, EU, Rusija i Kina. Nikolićeva folklorna zadaća sastoji se u tome da balansira vanjskopolitičko manevriranje prema Rusiji, ali i prema Kini, kao što potvrđuje i njegova nedavna posjeta toj zemlji. Prilikom posjete Nikolić je dao intervju ruskoj agenciji Sputnik u kojem se dotaknuo i pitanja izbjeglica.
Iako je većina lokalnih medija iz intervjua prenijela izjave vezane uz odnos s Putinom i njihov susret na vojnoj paradi u Kini, odgovori vezani za izbjegličku krizu i ulogu Zapadne Europe, puno su interesantniji, a pomalo i bizarni. Ipak, već se u jednom odgovoru oko odnosa s Putinom stječe dojam o tome kako Nikolić zamišlja funkcioniranje “globalne političke pravde”. Pored toga što je izvijestio javnost da su odnosi između Putina i njega dosegnuli tu razinu da mu je Putin rekao da može doći u Moskvu “kad god poželi”, Nikolić je istaknuo da se Putinu zahvalio na ruskom vetu na Rezoluciju o Srebrenici u Vijeću sigurnosti UN-a. Pritom je zanimljiva Nikolićeva argumentacija o nužnosti veta. Naime, on više ne negira srebrenički masakr kao u periodu dok mu je retorika bila bliskija tituli četničkog vojvode, već rezoluciju smatra nepoštenom u odnosu na sve druge narode svijeta koji su pretrpili slična stradanja, a nisu imali tu privilegiju da im netko “progura” rezoluciju o tome.
Paleontološka historijska pravda
I na temu izbjegličke krize Nikolić je nastavio s istančanim sluhom za “globalnu političku pravdu”. Zasnivajući svoj stav na mutnoj predodžbi o evropskoj kolonijalnoj prošlosti i lako uočivom licemjerju i proturječnosti europskih politika već na toj razini, Nikolić je za trenutnu izbjegličku krizu optužio najmoćnije zemlje zapadne Evrope nazvavši ih pljačkašima i implicirajući da su priljevi izbjeglica neki vid “povijesne pravde” za sva zlodjela koja su evropljani vršili u sjevernoj Africi i na Bliskom Istoku. Dodatno je naglasio da se u tom kontekstu nema što puno tražiti od Srbije jer zapravo 90% izbjeglica želi ići u samo četiri zemlje zapadne Evrope, kao da tamo žele ići iz osvete za pljačke, a ne zbog ekonomskih i socijalnih uvjeta.
Međutim, vrhunac Nikolićevih geopolitičko-historijskih misli predstavlja pokušaj oprimjerenja razlike između zemalja zapadne Evrope i Srbije u odnosu na kolonijalnu prošlost. I to čini, ni manje ni više, nego odlazeći u sferu paleontologije: “Muzeji u tim zemljama imaju dinosaure i mamute. Ali oni nisu pronađeni i iskopani tamo, kao što smo mi iskopali dinosaura u Kostolcu. Ne, oni su ih opljačkali… I sad ljudi dolaze po svoje bogatstvo.” Iako u Kostolcu nisu pronađeni kosti dinosaura, već mamuta, puno se bizarniji sklopovi nalaze u osnovi argumentacije: izbjeglice s Bliskog Istoka dolaze u zapadnu Europu po kosti dinosaura, a Srbi imaju svoje dinosaure i stoga izbjeglice nemaju što da rade u Srbiji.
Ali, da ne bi sve ostalo na paleontološkoj historijskoj pravdi, Nikolić ima i rješenje: investirajte i sagradite tvornice u Siriji. Nakon što je cijeli kontekst objasnio pljačkaškom ulogom Zapada, Nikolić bez ustezanja kao rješenje nudi još sličnog modela. Ali, pazeći valjda na distinkciju između bestidne krađe kostiju i elegantnih investicijskih zahvata. Kako bi se ti zahvati izveli s obzirom na potpuni trenutni kaos u Siriji, Nikolić nije pojasnio, oslanjajući se pritom valjda na službeni religijski stav SNS-a o spasonosnim stranim investicijama, kako za Srbiju tako i za Siriju.
Nemačka reč
Nije to bio posljednji Nikolićev argumentacijski salto mortale u navedenom intervjuu, iako ovaj sljedeći spada već u domenu političke svakodnevice u Srbiji. Na upit o odnosima s Kinom, Nikolić je spomenuo kako su Kinezi na paradu zvali sve one narode koji su podnijeli žrtve u Drugom svjetskom ratu i pridonijeli svojim vojnim naporima konačnom slomu Hitlera. Na koju točno vojsku koja je na ovim prostorima pružila otpor Hitleru misli četnički vojvoda nije do kraja eksplicirano zbog očitih historijskih zagonetki s kojima ne bi trebalo opterećivati Kineze.
Istovremeno dok je Nikolić bio u Kini i davao intervju ruskoj agenciji, premijer Vučić je bio na konferenciji u Berlinu i na neočekivanom susretu s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, petom u godinu dana, kako je ponosno istaknuo ministar Aleksandar Vulin. Dok je Nikolić u diktafon ruske agencije govorio da su Rusija i Srbija jedno, Vučić je pažnjom obasipao drugog od “četiri stuba” u izjavi Tanjugu: “Verujem u nemačku reč. Nemci su postavili tvrde uslove Srbiji i Srbija je ispunila sve te teške uslove i zato očekujem da Nemačka svoju reč poštuje i svoja obećanja ispuni. To je moja politika, ja sam želeo da se bliže vežemo za Nemačku, ja verujem u nemačku reč i, ako to ne bude, lično ću biti odgovoran za to.”
Često su diplomatski napori slabih, perifernih zemalja svedeni na farsu maskiranja zavisnosti o centru, ali u slučaju laviranja između četiri stuba, ti napori znaju priskrbiti urnebesne oblike, od paleontologije do “ličnog verovanja” u ime cijele zemlje.