Dugogodišnja saga o neriješenim graničnim sporovima između Slovenije i Hrvatske epizodično se s obzirom na ridikulozne likove ili dinamiku pravne procedure u javnim prostorima s obje strane granice pojavljuje kao ključno državno pitanje. Navodno presudna pitanja državnog suvereniteta u kontekstu odavno delegiranih poluga suvereniteta na međunarodne centre moći mogu preuzeti jedino oblik patetičnog teatra.
Slovenija i Hrvatska, od raspada Jugoslavije, bezuspješno rješavaju granične sporove. Najpoznatiji spor je onaj oko granice u Piranskom zaljevu i s njim povezano pitanje slovenskog pristupa međunarodnim vodama. Kao što je poznato, taj spor je u posljednjim tjednima dobio novi zamah s aferom oko prisluškivanja, kada su u javnost procurili telefonski razgovori slovenskog arbitra i službenice slovenskog Ministarstva vanjskih poslova. Oni koji su se pribojavali da će, nakon dvadeset godina, taj spor ipak završiti, mogli su odahnuti – ”the show will go on!“. Zapravo taj granični spor nije ništa drugo do li dobro režiran reality show koji se kao serijal emitira Hrvatima i Slovencima. Spor uživa izvanrednu medijsku pozornost i detaljno ga prenose i javni i privatni mediji s obje strane granice.
Za dinamiku događanja brine se uvijek nova glumačka podjela uloga (vlada), i kada se čini da su se ekipe već dogovorile, dolazi do novog prevrata zbog kojeg se šou nastavlja. Na slovenskoj strani se za rekordnu gledanost 2006. godine pobrinuo tzv. borac za granicu, Joško Joras, koji je pred kamerama izveo pad u Dragonju. Dinamičnost je na hrvatskoj strani osigurao tadašnji predsjednički kandidat Slaven Letica koji je 2003. godine u odori bana dojahao na Trdinov vrh, još jednu spornu točku na hrvatsko-slovenskoj granici, i tamo prisutne slovenske vojnike pozvao da napuste područje. U znak prijateljstva vojnicima je donio i košaru jabuka.
Podbačaj glavnih glumaca
S obzirom na navedeno čini se da je granična saga između Slovenije i Hrvatske imala značajno zanimljivijih sezona od ove kojoj svjedočimo danas. Čini se da članstvo u Evropskoj uniji zaista loše utječe na dinamiku graničnog šoua – umjesto iskričavih uloga koje su odigrali Joras i Letica, danas smo osuđeni na dosadnjakoviće iz klase briselskih službenika. Ako izuzmemo njegovu smiješnu sudačku opravu, glumac koji je najviše obećavao, sam predsjednik arbitražnog suda, Ronny Abram, u potpunosti je podbacio. Najprije je visoko podigao očekivanja i gledanost kada je predvidio da će upravo on postati novi slovenski arbitar da bi samo u manje od tjedan dana odstupio. Strani glumci bi svakako bili dobrodošlo osvježenje, iako možemo biti sigurni da će se i domaće uloge pobrinuti da u šouu uživaju i naši potomci. Ipak, stvari nisu tako jednostavne i smiješne, zar ne? Ipak se radi o temeljnom pitanju – kojoj od dviju suverenih država pripada nadzor nad spornim teritorijem? Ako to ne uzmemo za ozbiljno šalimo se s hrvatskom i slovenskom državnošću, stvarima koje nikako ne možemo dovesti u pitanje, zar ne?
Pogrešno! Istinska komedija započinje još u momentu kada se počinjemo pretvarati da se radi o važnim političkim pitanjima koja sežu u samu utrobu slovenske i hrvatske države. Pokušajmo stvari postaviti u historijsku perspektivu koja će posvjedočiti kako tim strašno patetičnim graničnim sporom, zapravo, produciramo šou koji najviše zabavlja velesile dok one nesmetano, što ekonomski, što politički, podređuju obje države. Prije samostalnosti Hrvatske i Slovenije postojala je Jugoslavija u kojoj Piranski zaljev nije igrao nikakvu ulogu. Jugoslavija je nastala iz Narodnooslobodilačke borbe, bila je jedna od rijetkih evropskih država koja se bila sposobna osloboditi od fašizma gotovo isključivo na temelju vlastitih partizanskih snaga. Bez obzira na sve mane, Jugoslavija je bila država koja se temeljila na antifašističkim vrijednostima i zagovarala ”bratstvo i jedinstvo” svih naroda i narodnosti, a u vanjskoj politici je bila začetnica i jedna od osnivačica pokreta nesvrstanih što ju je lociralo u samo središte svjetske politike. Kako su pak nastale države poput Slovenije i Hrvatske?
Rehabilitacija kolaboracionista
Ideološki gledano, nastanak je utemeljen na nacionalističkoj ideologiji koja je nastavila dominirati: umjesto bratstva, bratoubilački ratovi; umjesto jednakosti, periferizam malih razlika; umjesto oblikovanja politika na svjetskoj razini, svjetska periferija. Činjenica je da Austrija Sloveniji niječe pravo na nasljeđe Austrijskog državnog ugovora koji je 1955. godine ponovno uspostavio austrijsku državnost i determinira položaj slovenske i hrvatske manjine u austrijskom dijelu Koruške. Isto tako je činjenica da Grčka niječe pravo Makedoniji na upotrebu imena Makedonija. To su samo dva primjera koja se u bivšoj Jugoslaviji ne bi mogla dogoditi, a predstavljaju očito prisvajanje državne suvrenosti od strane druge države.
Suverenost, pak, nije stvar dobre volje, već političko-ekonomske i vojne moći, a nju državice nastale raspadom bivše Jugoslavije imaju bogme malo. Štoviše, u većini primjera, ekonomski položaj i standard stanovništva su na značajno nižem nivou nego u trenutku raspada zajedničke države. To su bolne ”činjenice” iz kojih, pri trezvenom razmišljanju, proizlazi politička spoznaja po kojoj je jedina smislena budućnost regije u novom povezivanju jer se samo u tom scenariju javlja mogućnost izmicanja od jarma interesa velesila. Takav scenarij je, u današnjim okolnostima, znastvena fantastika, i zato lokalne političke elite tu zagonetku rješavaju drugačije.
Kako politički nije moguće reći da smo prepušteni na milost i nemilost njemačkom, francuskom i američkom kapitalu te samovolji briselskih službenika, puno elegantnije rješenje sastoji se u stvaranju mržnje prema susjedima i ovakvih graničnih sporova. S time je povezan i proces rehabilitacije fašističkih kolaboracionista. Nekada su bratstvo i jedinstvo bili ideološka poveznica nužna (iako nedovoljna) za opstanak Jugoslavije, dok su danas izmišljanje nacionalne mitologije te istovremena rehabilitacija fašizma integralni dio novonastalih republika. Ne radi se pritom o opskurnim agendama marginalnih političkih skupina već se proces događa na najvišoj političkoj razini.
U Sloveniji je Janez Janša, dvostruki predsjednik vlade, i vjerojatno doživotni vođa Slovenske demokratske stranke, na samom čelu historijskog revizionizma. On teži rehabilitaciji Slovenskog domobranstva, vojne formacije koja se borila protiv partizana i 1944. godine javno prisegnula na vjernost Adolfu Hitleru i Trećem Rajhu. Tu ”nezgodnu činjenicu” pokušava relativizirati time da je to bio jedini način suprotstavljanja komunistima, istinskim zločincima nad slovenskim narodom. Nedavno je Janša čak izjavio kako se govorilo više o sirijskim izbjeglicama u jednom tjednu, nego o Slovencima koji su bili izgnani iz svojih domova nakon drugog svjetskog rata u sedamdeset godina. Ako uzmemo u obzir i to da je ove godine u Srbiji sudski rehabilitiran četnički vođa Dragoljub Mihajlović, kao i dvosmisleni odnos koji najjača hrvatska stranka prema anketama, Hrvatska demokratska zajednica, ima prema ustaštvu, očito je da se radi o procesu koji je karakterističan za cijelu regiju.
Mirni san centara moći
Imajući to na umu, jasno je koji se kapital u slovenskom političkom prostoru predstavlja kao dobar, a koji kao loš. Barem slovenska desnica jasno razlikuje da je njemački kapital poželjan i dobrodošao, a hrvatski neprimjeran i štetan. U trenutku pregovora o prodaji slovenskog Telekoma, dok je među najzainteresiranijima upravo bio Deutsche Telekom, slovenska desnica je tvrdila ne samo da je takva prodaja smislena, već praktički i nužna. Slučaj Hrvatskog telekoma koji je kupio isti taj Deutsche Telekom svjedoči da se stvari niti približno nisu odvile po tako zamišljenom scenariju. Posve drukčije rasprave su se vodile kada se prošle godine odvijala prodaja Mercatora hrvatskom Agrokoru. Tada su upozorenja slovenske desnice bila da će se odluka o takvoj prodaji pokazati kao nepromišljena i negativna za nacionalnu ekonomiju te da se nadaju kako će se novi vlasnik ponašati odgovorno i brinuti se za zaposlene, dobavljače i okoliš. Teško je zamisliti da bi takva upozorenja i naputke dobio njemački telekom.
O poslušnosti slovenske vlade njemačkoj, svjedoči i bizarna epizoda iz vremena pregovora Euroskupine s grčkom vladom. Tada su premijer Miro Cerar i ministar financija Dušan Mramor bili u prvim redovima među napadačima na Aleksisa Ciprasa i grčku Sirizu. Zahtijevali su poslušnost Grčke i zalagali se za njen izlazak iz eurozone ukoliko se ne povinuje nastavku mjera štednje znatno agresivnije nego njemački ministar financija Wolfgang Schauble.
U spisu Nelagoda u kulturi Sigmund Freud je narcizam malih razlika definirao kao fenomen karakterističan za društva koja teritorijalno graniče jedna s drugima, povezana i na druge načine, i zapliću se u neprestane sporove i ismijavanje jedno drugog. Upravo to je lajtmotiv slovensko-hrvatskog graničnog reality show-a i naprosto dinamike evropske periferije. Sve dok će se odvijati sporovi ove vrste, istinski centri ekonomske i političke moći mogu biti mirni da ih nitko neće uznemiravati.
Sa slovenskog prevela Tina Tešija