Prema informacijama iz čeških medija, u malom gradiću Domažlice blizu Plzenja jučer je izbila prava panika. Naime, tamošnja je policija primila poziv građana koji su bili iskreno uplašeni pojavom naoružanih crnih migranata koje se šeću po gradu. Hitna policijska intervencija koja je uslijedila otkrila je međutim kako je crni terorist zapravo – lokalni dimnjačar, a njegovo je oružje bila četka prebačena preko ramena. Incident, koliko god karikaturalan, uopće nije usamljen i češka je policija potvrdila kako u posljednje vrijeme često intervenira zbog sličnih poziva, iako se “sumnjivi stranci” u pravilu pokazuju kao sezonski radnici angažirani u berbi ili pak radnici šumarije čije je redovita djelatnost iznenada lokalnom stanovništvu postala “sumnjiva”.
No ako nas nasmijava naivnost zabrinutog češkog građanstva koje brani vlastita dvorišta od napada islamskih terorista, ono nas ne bi smjelo iznenaditi. Incident u Domažlicama neizbježna je posljedica atmosfere povezane s izbjeglicama u Europi. Fantazma terorista koji napadaju Češku Republiku nije nastala u provinciji: prilikom nedavnog kategoričkog odbijanja europskih kvota za izbjeglice od strane više srednjoeuropskih zemalja, češki ministar financija Andrej Babiš, inače vlasnik prehrambenog diva Agroferta i najbogatiji čovjek u zemlji, postavio je pitanje “a zašto imamo NATO ako ne da štiti sigurnost naših granica”? Vojna retorika, povezana sa standardnom islamofobijom, zapravo je dominantna reakcija vodstva ove zemalje na izbjeglice.
Autentično europejstvo
Mobilizacija vojske, žičane ograde, žigosanje izbjeglica koje podsjeća na postupanja u konclogorima, skandalozne izjave – sve je to karakteriziralo postupanje vlasti u Mađarskoj, Slovačkoj i Češkoj. Njihovo inzistiranje na tome kako nije riječ o humanitarnom, već o vojno-sigurnosnom pitanju, poslužile su mnogim zapadnim političarima za folklorna zgražanja, a liberalnoj javnosti da postavi pitanje “što je ostalo od Europe”. No kao što inzistiraju srednjoeuropski političari, njihove su brige zapravo izrazito europski usmjerene. Nakon što je Njemačka uvela granične kontrole, češki je premijer Bohuslav Sobotka izjavio kako će Češka smjesta učiniti isto, kako bi pokazala svoju predanost zajedničkoj europskoj sigurnosti.
Dok se europejska javnost zgraža nad njihovim postupcima, pitajući se gdje je nestala ona Srednja Europa iz 1989. koja je svojevremeno vratila vjeru u demokraciju i “otvoreno društvo”, srednjoeuropski političari svoje postupke pravdaju – autentičnim europejstvom. Naposljetku, kao što je svima poznato, izbjeglice se ne bi ni zadržavale u tim zemljama da ih na to ne prisiljavaju lokalne vlasti, jer je njihova destinacija dalje na Zapadu. No gdje je došlo do nesporazuma oko toga što predstavlja Europa i gdje je nestalo ono ljupko srednjoeuropejstvo iz osamdesetih? Problem se čini osobito kompliciranim jer su najistaknutiji borci protiv izbjeglica poput Václava Klausa, Miloša Zemana i Viktora Orbána i sami aktivni sudionici tih prijelomnih događaja početka tranzicije.
Dosljednost narativa
Dok je bivša Jugoslavija prolazila kroz period krvavog raspada i dominacije etničkog šovinizma, Srednja je Europa svoju tranziciju započinjala “baršunastim” mirnim “revolucijama” pod vodstvom građanski orijentiranih intelektualaca formiranih u modi tzv. mitteleuropejstva. Taj je “pokret”, ograničen na uske intelektualne i kulturnjačke krugove, od sredine osamdesetih radio na preporodu koncepta posebnosti (i kulturne superiornosti) zemalja poput tadašnje Čehoslovačke ili Mađarske u odnosu na istok kontinenta. Iako realno politički bezopasna, moda koja je u svojim konzervativnijim varijantama sadržavala i određeni ton K. und K. nostalgije, našla se na udaru tadašnjih realsocijalističkih režima, proizvodeći tzv. disidente.
U svojim implikacijama, mitteleuropejstvo je pružalo ideološku legitimaciju za izdvajanje Srednje Europe iz sfere utjecaja Istočnog bloka kojem je sredinom osamdesetih još čvrsto pripadala. Riječima jednog od najpoznatijih disidenata, prvog češkoj predsjednika i vođe pokreta kojem su ranih devedesetih pripadali ljudi poput Zemana ili Klausa, “Mitteleuropa se nalazi na prvoj liniji obrane u borbi za demokraciju i stabilnost cijele Europe”.1 Riječ je o istim argumentima koje danas koriste češki, slovački i mađarski političari kada nastoje zaustaviti najnoviju opasnost po europsku sigurnost u vlastitoj interpretaciji. Ako su umjesto Sovjetskog saveza ključna opasnost za Europu postale izbjeglice muslimani, ne znači da je u osnovi promijenjena paradigma.
U tom smislu, umjesto “izdaje europskog duha”, čini se kako je mitteleuropejstvo zapravo jedan od najkonzistentnijih ideoloških narativa tranzicije. Ono uporno inzistira na položaju Srednje Europe kao granice demokracije i civilizacije, a njezinog stanovništva kao graničara-zaštitnika koji su spremni “braniti” kontinent, čak i od njega samoga. Nerazumijevanje konteksta u kojem se mitteleuropejstvo danas manifestira zapravo je samo posljedica nesposobnosti da se razumiju krajnje konzekvence te ideologije. Kao što je u nedavnom intervjuu talijanskoj La Republici izjavio intelektualni otac obnove koncepta Mitteleurope György Konrád: “ovog puta je Orbán u pravu, granice se moraju zaštititi od ovog cunamija, a to je nešto što ljevica jednostavno ne razumije”.
- Cit. prema John Keane, Vaclav Havel: A Political Tragedy in Six Acts [↩]