Gotovo pa najvažniji instrument pri analizi društvene “krvne slike” u hrvatskom medijskom polju predstavlja jednostavna aritmetička operacija: koliko u društvu ima tržišta, a koliko države. Pritom je polazna pretpostavka da je omjer uvijek već nepovoljan, da je države uvijek previše. Sukladno tako postavljenom okviru neizbježan je bio nastanak i zasebnog žanra – ispovijesti poduzetnika. No ne žale se samo poduzetnici na državu kao birokratsku kočnicu pri realizaciji njihovih investicija, ponekad država nije dobra ni kad kompenzira manjak potražnje na tržištu, kada se pojavljuje kao kupac njihovih proizvoda i usluga. Tako se interesantna priča razvila i oko uloge države na tržištu zaštitarskih usluga.
Iako se radi o malom tržišnom segmentu u koji nisu uključene državne kompanije i lokalna samouprava, objavljeni podaci o raspodjeli poslova čuvanja objekata Vlade RH nisu promaknuli standarnoj optici aritmetike država/tržište. Naime, unutar skromnog tržišnog segmenta vrijednog 10 milijuna kuna 70% poslova obavljaju državne zaštitarske tvrtke: AKD-zaštita i Fina Gotovinski servisi. Ishodišna refleksna reakcija na ove podatke svela se na uvriježenu sumnjičavost: mora da postoji neka mutna rabota u poslovima javne nabave, odnosno da država namješta sama sebi. Iako je sumnja sasvim primjerena s obzirom na česte korupcijske skandale u tim procesima, nekoliko drugih važnih pitanja ostaje netaknuto.
Tržište zasnovano na redistribuciji imovine
Za početak, zašto bi bilo neobično da postoji koordinacija između različitih državnih firmi ukoliko dođe do preklapanja između potražnje i ponude usluga koji im se bave? Neobično je samo zato jer se prema trenutnim pravnim i ideološkim okvirima radi o kršenju tržišnog natjecanja, na čijem tragu se nalazi i odgovor predsjednika uprave AKD-zaštite na pitanje o tržišnom udjelu u poslovima s Vladom RH u kojem je istaknuo tržišnu orijentiranost firme i poštivanje logike javnih nadmetanja. Međutim, ako na toj razini ne možemo osporiti pravila tržišnog natjecanja treba postaviti još jedno pitanje: zašto država opće ima dvije zaštitarske firme? Ne mogu li usluge zaštite vršiti postojeći sigurnosno-represivni aparat i, još važnije, zaposlenici državnih poduzeća i institucija? Odnosno, zašto zaštitari ne bili integralni dio zaposlenih na tim mjestima?
A pitanje na još višoj razini povlači i puno šire političko-ekonomske implikacije: kako je opće nastala potreba za tržištem zaštitarskih usluga vrijednim 1,4 milijardi kuna? Što se dogodilo s vlasništvom i imovinom da se pojavila potreba za njihovim čuvanjem? I od koga? Iako se ne trebaju zanemariti ni reketarske metode stvaranja tržišta, ni po čemu specifične samo za zaštitarsko tržište, teško je pri odgovoru zaobići očigledno: ono što se dogodilo jest pretvorba i privatizacija i obuhvatna redistribucija vlasništva i imovine. Radi se o tržištu koje daleko od toga da je slobodno i da ga država guši, čemu svjedoči i odluka Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja koja je uočila kartelizaciju i odredila financijsku kazne, i čija se “dinamičnost” prije svega oslanja na iznimno slabo plaćenu radnu snagu koja se nalazi u ironičnoj situaciji da čuva učinke vlastitog političkog klasnog poraza posljednjih trideset godina.