Premještanjem žarišta izbjegličke krize na Hrvatsku nakon podizanja žičane ograde na granici između Srbije i Mađarske nužno se aktivirao i domaći desničarski ideološki repertoar. Zanimljivo je promatrati retoričke reakcije desnice budući da su još u svojevrsnoj izgradnji, odnosno standardne linije nisu još sasvim usvojene, iako su resursi iz kojih se crpe jasni. Osnovni razlog tome izostanak je migrantskih kretanja kroz Hrvatsku do sada i samim tim je neugrožena i “dovoljna” bila redovna usmjerenost desnice, i one blaže i one radikalnije, na Srbe kao faktor koji navodno ugrožava hrvatsku naciju.
Dakle, desnica je sada “prisiljena” integrirati antimigrantske elemente u svoj standardni sklop. Zasad joj ta integracija ne ide lako, iako sigurno žanje određene uspjehe i vjerojatno će se profilirati. Uglavnom se svodi na neutralnije elemente iz “suverenističke” retorike nastale u ratu kao što su obrana granica, sigurnost ljudi i domovine i slične stvari koje se mogu mobilizirati neovisno o kome se radi. Kao dodatak se pridaje antimuslimanska rasistička propaganda usvojena od zapadnoevropske desnice, no njena upotreba varira ovisno o političkim razinama. Tako se na najvišoj razini ne spominje, iako ponegdje snažno implicira, dok je u raznim varijantama prisutna na desničarskim portalima i na društvenim mrežama. Zasad kombinacija tih dvaju resursa ne ide baš glatko, a nekoliko je razloga tome.
Vježbanje tobožnje suverenosti
Pošto je riječ o izbjeglicama teško je automatski aktivirati domovinsko-sigurnosnu retoriku zbog preočitog raskoraka sa stvarnošću. Također, što zbog katastrofalnog ekonomskog stanja i općeg manjka radnih mjesta u Hrvatskoj što zbog svima poznate želje izbjeglica da ne ostanu u Hrvatskoj, argument o uzimanju radnih mjesta koji je iznio i predsjednik HDZ-a Karamarko teško da može imati jaču ulogu, barem zasad. Nadalje, treba se pozicionirati i spram Europske unije, prvenstveno Njemačke. S jedne strane je nedvojbeno da bi hrvatska desnica itekako voljela igrati ulogu mlađeg koalicijskog partnera Njemačkoj i biti prva na “braniku kršćanstva”, ali trenutna migrantska politika unutarnje suspenzije Šengena i delegiranja problema na periferne zemlje poput Hrvatske ne svjedoči baš da bi se moglo radit o koalicijskom sporazumu međusobnog poštivanja, kao ni u drugim povijesnim primjerima.
Dok se argumentacijska linija ne konsolidira na tih nekoliko razina, pored senzacionalizma i stvaranja panike kako bi se inscenirali kao sredstvo rješenja, HDZ i sateliti nastoje na početku odigrati na kartu “racionalizacije” humanitarizma. Iako redovito ističu da izbjeglicama treba pomoći, odmah u idućoj rečenici po usvojenom obrascu postave pitanje o našim kapacitetima za pomoć (potrebno je napomenuti da ni liberalna struja nije imuna na tu gestu). Odnosno, reakcijama solidarnosti odmah se imputira navodna realpolitička sljepoća. Zatvaranje granica susjednih zemalja kao i suspenzija Šengena unutar EU koriste se kao alibi za vježbanje suverenosti koja pritom znači nešto sasvim suprotno – pokoravanje politikama moćnijih.
Inzistiranje na navodnim neumitnostima hladne računice cijene solidarnosti i europske politike predstavlja glavni retorički oslonac desnice u tretiranju izbjegličke krize do sada. Takav tip ograničavanja mogućnosti političkog djelovanja najplodnije je tlo za širenje rasizma i ksenofobije, a sve pod krinkom umivene i racionalne politike. A posebna je ironija što se kao rješenje nudi suverenistička opcija lišena bilo kakve vanjskopolitičke poluge djelovanja. Jedina suverenistička i racionalna opcija jest ta da se iskazivanjem solidarnosti prema izbjeglicama pritisne ostale države na otvaranje koridora i dopuštanje njihovih kretnji prema željenim lokacijama.