S obzirom na geografsku razmještenost javnih sveučilišta u Hrvatskoj i demografsku raspoređenost, Hrvatskoj ne trebaju nova sveučilišta. Dapače, prema tekstu Strategije znanosti obrazovanja i tehnologije “postojeća mreža visokih učilišta svojom brojnošću nadilazi nacionalni potencijal i raspoložive kapacitete”, stoga se strategijom ne predviđa osnivanje novih javnih sveučilišta već se problematizira i sama održivost postojećih javnih visokih učilišta.
No, problematiziranje održivosti ne treba tumačiti kroz potencijalnu privatizaciju postojećih sveučilišta, već kroz očiglednu činjenicu da Hrvatska ne ulaže dovoljno sredstava u znanost i visoko obrazovanje te da se umjesto obećanih povećanja ulaganja koja bi Hrvatsku dovela barem do prosjeka EU, postojeća izdvajanja kontinuirano smanjuju, a sa sredstvima, smanjuje se i kvaliteta obrazovanja, pa se u konačnici ne može baš mnogo očekivati niti od takozvanih “ishoda učenja”.
No, usprkos tome što se ne ulaže dovoljno ni u postojeće resurse i što se sredstva kontinuirano smanjuju te usprkos preporukama osoba koje su u startu odabrane za izradu strategije uz pretpostavku da o obrazovanju nešto znaju i da njihove pozicije ideološki odgovaraju političkim ciljevima vladajuće koalicije, neposredno prije konačnog raspuštanja Sabora pred sam kraj mandata aktualne koalicije, donesena je odluka o osnivanju još dva sveučilišta. Osim što je država izdala pa onda otkupila dopusnicu za ono što u konačnici treba postati Sveučilištem Sjever, najnovije iznenađenje je i osnivanje Sveučilišta u Slavonskom Brodu o kojem nikad nije bilo govora i čija je društvena racionalnost i potreba izrazito upitna. Kako dodatno naglašava nevladina organizacija zavodljivog imena Institut za razvoj obrazovanja, koja uz pojedinu prihvatljivu statistiku godinama radi na uvođenju studentskih kredita u Hrvatsku, “procedure kojima se osnivaju navedena sveučilišta nisu dovoljno transparentne i nisu usklađene s trenutnim pravnim propisima”.
IRO smatra da budući “da sveučilišta obavljaju, sukladno važećim propisima, i znanstvenu, i djelatnost visokog obrazovanja, nije jasno kako je Vlada RH uopće mogla preuzeti osnivačka prava nad sveučilištem koje nema dopusnicu za obavljanje znanstvene djelatnosti”. Taktika uvođenja novih studijskih programa kao pokušaja povećanja “tržišta obrazovnih usluga” nije rezultirala željenim učincima i povećanju kvalitete već je ovakvo površno rješavanje problema kvalitete obrazovanja i povećanja broja visokoobrazovanih rezultiralo bujanjem novih studijskih programa niske kvalitete. Uz mjere štednje kojima se nije ulagalo u razvoj znanstvenog i obrazovnog kadra, već se suprotno tome, otpuštalo i one znanstvene novake kojima je država financirala doktorski studij, te osnivanje gomile nepotrebnih, nepromišljenih i nekvalitetnih studijskih programa sustav veleučilišta i sveučilišta u RH postaje pomalo besmislen. Osim što pitanje priznavanja diploma unutar same RH svih tih novih studijskih programa nije adekvatno riješeno, nije jasna čak ni često prozivana potreba tržišta rada za svim tim programima. Dakle, čak i ako se zanemare politički prigovori ovakvom razvoju događaja, osnivanje novih sveučilišta nije opravdano niti ekonomskom, tržišnom ili društvenom potrebom.
Činjenica da se ova odluka donosi pet minuta prije kraja mandata aktualne vlade, daje naslutiti da se zapravo radi o kakvoj političkoj trgovini za koju je SDP procijenio da je toliko vrijedna da će zanemariti sve što se o obrazovanju govori od uvođenja Bolonjske reforme te postupiti suprotno svim rezovima u nadležnom Ministarstvu znanosti obrazovanja i sporta. Vlada na odlasku osniva sveučilište koje nema studijskih programa, nema adekvatnog kadra za bavljenje znanstvenom djelatnošću i nema značajnijih ulaganja koja bi omogućila da se trenutni problemi savladaju. Strategija naime sugerira da s postojećim resursima Hrvatska nema dovoljno znanstveno obrazovnog kadra da u sljedećih 10 – 15 godina pokrene novo sveučilište.