Jučer je na svojim stranicama Ustavni sud Republike Srbije obznanio odluku o ocjeni ustavnosti Zakona o privremenom uređivanju načina isplate penzija, a koju je zatražilo Udruženje sindikata penzionera Srbije. Zakon je donesen u novembru prošle godine i iza birokratske formulacije zapravo se nalazi smanjenje penzija određenom dijelu penzionera. Zahtjev za ocjenu ustavnosti zasnivao se na procijenjenom kršenju ustavne odredbe o mirnom uživanju svojine i imovinskih prava stečenih na osnovu zakona. Međutim, Ustavni sud se nije složio s procjenom o neustavnosti.
Prvi argument Ustavnog suda tiče se broja penzionera zahvaćenih novim Zakonom. Naime, s obzirom da se Zakon ne primjenjuje na penzije niže od 25.000 dinara, dok istovremeno najniža zagarantirana penzija Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju iznosi 13.000 dinara, Ustavni sud je zaključio da većina penzionera nije zahvaćena zakonom i da je postavljanjem “zaštićene” visine na 25.000 dinara osigurana briga o ekonomskoj sigurnosti penzionera. Također, Ustavni sud ne smatra spornim niti tretman onih penzionera čija se penzija regulira novim zakonom. Iako se slaže s tvrdnjom Udruženja sindikata penzionera da penzija koja je stečena zakonom predstavlja imovinu penzionera, ali tvrdi da iz Ustava ne proizlazi garancija visine penzije u određenom iznosu. Pored toga su i naglasili da se i prema srpskom Ustavu, ali i Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, može dozvoliti ograničenje imovinskih prava u određenim uvjetima.
Upravo se u razumijevanju tih određenih uvjeta krije ishodište pozicije Ustavnog suda (kao i u nedavnim odlukama hrvatskog Ustavnog suda), ali i dosega funkcioniranja prava u kapitalističkim društvima. Jer odluka Ustavnog suda u konačnici nije utemeljena razrađenim uvidom u sve nijanse i začkoljice legislative, već u političkom razumijevanju kapitalističke dinamike, tj. “određenih uvjeta”. Tome jasno svjedoči njihovo oslanjanje na “realne ekonomske prilike” pri razlaganju odluke. Time se izričito daje do znanja da pravni sustav ne samo da prepoznaje kapitalistički način proizvodnje kao objektivan i nepromjenjiv, već svojom ulogom i garantira njegovu “objektivnost” i nepromijenjivost, odnosno predstavlja neizostavni mehanizam u funkcioniranju i reprodukciji sustava. Jer samim činom proglašavanja trenutnih ekonomskih prilika “realnim”, pravosudnim sistem jasno iskazuje političku “opredijeljenost” i funkciju koju nije potrebno naknadno dokazivati slučajevima korpucije.