Nakon niza uspješnih masovnih mobilizacija na ulicama Skopja proteklih godna, parlamentarne stranke pripremaju se na još jedne izvanredne izbore. Istodobno, aktivističke platforme, osnažene ovim mobilizacijama, nalaze na vrlo važnom raskrižju: krenuti parlamentarnim putem ili razvijati dalje masovne socijalne pokrete odozdo.
Ulice Skopja ovih su dana mirne. Tri mjeseca nakon niza masovnih građanskih mobilizacija većina pozornosti javnosti ponovno je usmjerena na prepiranje političkih stranaka oko implementacije sporazuma donijetog drugog jula ove godine. S izvanrednim izborima najavljenima za april 2016., čini se da su sva ozbiljna pitanja stavljena na čekanje do tog “odlučujućeg” političkog trenutka. Za zemlju koja je zaglavila na socioekonomskom dnu, s najvećom stopom nejednakosti u regiji, regresivnim zakonima i društvom ispražnjenom od demokratskih procedura, teško da itko ovdje može zamisliti bolji život u skoroj budućnosti. Posebno se to odnosi na trenutnu situaciju kada nijedna od postojećih političkih snaga ne može ponuditi, pa očito niti zamisliti, pad aktualnog premijera Nikole Gruevskog i odmaknuti se od programa zasnovanih na njegovim političkim taktikama.
S obzirom na masovne socijalne mobilizacije u prvom dijelu ove godine koje nisu nosile nikakva stranačka obilježja, situacija se čini zrela za nastanak nove političke snage. Ta bi snaga trebala obuhvatiti heterogene pokrete i progresivne snage te iznijeti jednu drugačiju viziju društva temeljenu na socijalnoj pravdi i demokraciji. Socijalni entuzijazam kojeg su ove mobilizacije iznjedrile doista bi mogao biti pokretačka snaga neke nove političke ideje. S ovim na umu velik dio aktivističkih grupa već razmatra različite prednosti i mane te procjenjuje potencijalne posljedice osnivanja nove lijeve političke platforme u Makedoniji. Međutim, upravo se tu stvari kompliciraju. Ako bi se u obzir uzeo cijeli politički spektar postojećih stranaka u Makedoniji, postaje jasno da lijevi dio tog spektra nema svoje predstavnike organizirane u stranku.
Neoliberalni populisti
Usprkos tome, diskurs dominantan u stranačkom mainstreamu, posebno onaj vladajuće koalicije, naizgled se bavi pitanjima lijevih politika. Ova opasna i iznimno učinkovita mješavina nacionalizma i socijalne demagogije koju je nametnula i održavala vladajuća stranka VMRO-DPMNE na čelu s premijerom Gruevskim, sastoji se od tri razine politika. Na prvoj razini vlada implementirala najekstremnije neoliberalne fiskalne i ekonomske politike, osiguravajući tako svoje dobre odnose s nacionalnim i međunarodnim predstavnicima krupnog kapitala. Zbog ovoga je Europska unija dosad bila poprilično tolerantna spram nedemokratske vladavine Gruevskog. Demokracija se očigledno na listi prioriteta europskih birokrata nalazi daleko ispod financijskih prioriteta. Grčki primjer najbolje ilustrira ovu tezu. U tom kontekstu treba promatrati trošenje 700 milijuna eura na realizaciju spornog projekta Skopje 2014 te izostanak kritika sa strane Europske unije, kao i blagoslov koji su MMF i Svjetska banka dali ovom projektu kao javnoj investiciji koja će potaknuti rast građevinske industrije. Međutim, ona se ne sastoji od investiranja orijentiranog na ispunjavanje određenih javnih potreba, već se svela na izgradnju objekata upitne građevinske kvalitete s ciljem da učine Skopje “ljepšim i starijim”.
Drugu razinu politike predstavlja iskorištavanje društvenog konzervativizma i ekstremnog nacionalizma, kao instrumenata koje vladajuća stranka ekstenzivno koristi ne bi li potpuno izjednačila pojam “naroda” sa svojim biračkim tijelom. To postiže kontinuiranim generiranjem unutarnjih i vanjskih neprijatelja, a po potrebi čak i insceniranih oružanih sukoba poput onoga u Kumanovu od 9. maja ove godine. Cijelo društvo, međutim nosi teret socioekonomske nejednakosti, najveće u Europi, a koju je generirala implementacija izrazito ekstremnih neoliberalnih mjera. Siromaštvo i nezaposlenost na rekordnim su europskim razinama.
Na trećoj razini, onoj socijalnih politika, vladajuća neoliberalna stranka implementira programe koji bi lako mogli biti dijelom bilo koje lijeve populističke vlade. Ona dijeli subvencije seljacima, oprašta dugove najsiromašnijima, uvodi zakon o minimalnoj plaći, zapošljava ljude u državnoj upravi – suprotno deklarativno propagiranom europskom trendu mjera štednje u državnoj birokraciji – a sve to uz istovremeni rast javnog duga Makedonije. Na ovakvim je politikama vlada Gruevskog izgradila put do svog biračkog tijela – koje se nalazi na rubu siromaštva i jedva drži glavu iznad vode. Suočenima s iznimno niskim primanjima i stalnom prijetnjom nezaposlenosti i uvođenje minimalne plaće bolje je od ničega.
Strategije manipulacije
Svakodnevni diskurs članova vladajuće stranke sastoji se od fraza tipičnih za retoriku političke ljevice. Ekonomski nejednakosti širokih razmjera koje su rezultat regresivne porezne politike i uvođenja raznih tržišnih mehanizama, čije funkcioniranje nije transparentno najširim slojeva, nagrizaju državu iz svih smjerova. Istovremeno, makedonska se vlada s ovom nejednakosti, barem na deklarativnoj razini, nosi diskursom socijalne države i implementacijom socijalnih politika s kojima su ljudi u izravnom kontaktu.
Radnici i siromašni čine glavninu biračkog tijela VMRO-DPMNE i nakon deset godina međuzavisnosti postali su tradicionalna glasačka mašina vladajuće stranke. Mikromenadžmentske strategije ove koalicije pokazuju se utoliko vrlo uspješnima. Lokalni ogranci stranke vode liste ljudi koji primaju državne subvencije, zatim ljudi zaposlenih u školama i općinama te radnika zaposlenih u tvornicama koje su rezultat izravnih stranih ulaganja poput Kromberg & Schubert ili Draxlmaier a koje usput budi rečeno imaju najniže nadnice u zemlji.
Strategija vladajuće koalicije sastoji se dakle od hegemonije nad radničkom klasom i siromašnima kojima se VMRO-DPMNE prikazuje kao njihova politička avangarda, a koja s druge strane posjeduje vrlo detaljan sustav mikromenadžmenta koji prodire do najsitnijih pora državnih ogranaka u najmanjim seoskim vijećima. Taj je model od ove ultrakonzervativne stranke učinio nepobjedivu izbornu silu.
Izborni rizici
Zbog toga se nakon svake veće krize Gruevski odlučuje na raspisivanje izvanrednih izbora kao metode lakog otklanjanja posljedica korupcijskih skandala na temelju osiguranja narodne potpore za daljnje provođenje svojih politika. Nema veće presude od presude naroda, glasi prikrivena logika temeljena na izbornim rezultatima, ali iskorištena za potkopavanje demokratskih institucija i pokušaj transformacije političke stranke u društveni pokret.
S obzirom na zadane uvjete, bilo koja lijeva politička partija mora pronaći put do onog dijela radničke klase koja glasa za ultrakonzervativnu neoliberalnu VMRO-DPMNE, što kao što smo vidjeli, nije nimalo lak zadatak. Prenošenje borbe ljevice s ulica u stranačku političku arenu pred bilo koju novu progresivnu društvenu snagu postavlja ozbiljne izazove. Takva platforma mora pristati na kompromise s nacionalizmom, mizoginijom, homofobijom i na autoritativne društvene odnose. Socijaldemokratska stranka koja se trenutno nalazi u opoziciji nema ozbiljan socioekonomski plan spašavanja zemlje od daljnje socijalne degradacije, te je kao svoju strategiju odabrala pozivanje na demokraciju, ljudska prava i slobodu govora. Na temelju ovih zahtjeva, nova platforma mogla bi koalirati sa socijaldemokratima, uz neophodnu napomenu da se radi o stranci koja je u doba kad je bila na vlasti provela najradikalnije privatizacijske projekte na Balkanu.
Postojeći socijalni uvjeti u Makedoniji pružaju argument za osnivanje lijevih političkih organizacija. No prevladavajući politički diskurs onemogućava tim organizacijama da sačuvaju autonomiju ako dosljedno nastave političku borbu u smjeru stranačke politike. Ulazak u formalnu stranačku političku arenu u ovom trenutku moglo bi biti katastrofalan potez. Potrebni kompromisi onemogućili bi daljnji razvoj sadašnje lijeve strategije – koju je moguće dalje razvijati u okviru društvenog pokreta – što bi dugoročno rezultiralo još jednim razočarenjem u političku ljevicu. Snaga prikupljena prilikom socijalnih mobilizacija protekle godine, mogla bi se istopiti u strateškim izbornim neuspjesima koji bi doveli do dugog perioda društvene neaktivnosti.
Alternativne društvene mreže
Obnavljanje socijalnih pokreta, obnavljanje socijalne borbe odozdo, najbolji je način da se probije kroz mehanizme diskurzivne dominacije i konjunkture ucjene na koju se vladajuća partija toliko oslanja. Svi veći prosvjedi održani u posljednje dvije godine pokazali su da u društvenim pokretima postoji kreativna politička snaga koja može prerezati kroz fiksne identitete i oblikovati nove narative koji ne podliježu obrascima na koje je vlada navikla. Ipak, ako se promatra u historijskom kontekstu, iskustvo opisane snage protesta još uvijek je dosta ograničeno. Protesti još uvijek nisu stvorili društvenu bazu koja može sistematično odgovarati na različite socijalne nedaće. Zbog toga je nužno da se ovime pozabavimo sistematično. Potrebno nam je više različitih razina na kojima bismo demonstrirali novu društvenu snagu. Takvo bi sistematično bavljenje lijevim pokretom prije svega zahtijevalo disperziju kadrova van Skopja i pokrivanje terena diljem Makedonije. Potrebno je kreirati više alternativnih društvenih mreža koje ne ovise o strukturnim shemama VMRO-DPMNE-a.
U ovom je trenutku primarno potrebno pokušati pronaći rješenja za veliki broj pojedinačnih lokalnih problema i dati podršku te osigurati rast brojnim već postojećim lokalnim inicijativama. Istovremeno je potrebno dekonstruirati socijalnu hegemoniju koju VMRO ima u narodu te razotkriti proturječja njihovog “lijevog” narativa uz istovremenu provedbu neoliberalnih politika te pokazati socijalne posljedice koje takve neoliberalne politike stvaraju. Te se posljedice ne mogu adekvatno riješiti neznatnim socijalnim ustupcima poput uvođenja minimalne plaće, koja je i dalje ispod životnog dohotka potrebnog za preživljavanje od mjeseca do mjeseca.
Potrebno je izgraditi duboku društvenu solidarnost između studenata, radnika, aktivista, novinara i sindikata koji su prekinuli svoju tišinu nakon dugotrajne demobilizacije (depolitizacije). Samo putem kontinuiranih novih mobilizacija možemo uspostaviti nove kontrahegemonijske diskurse koji će biti dovoljno snažni da ozbiljno ugroze trenutni ćorsokak u kojem se ljevica nalazi. Potom dolazi trenutak u kojem se ta dugotrajna socijalna snaga okuplja u obliku reprezentativne progresivne političke snage.
S engleskog prevela Andrea Milat