Nakon što je početkom lipnja Nacionalna antikorupcijska direkcija, institucija kojoj prema zadnjim anketama o povjerenju vjeruje više od 60% Rumunja, obznanila da su pokrenute istražne radnje protiv premijera Victora Ponte, na red je došlo parlamentarno glasanje o skidanju imuniteta. No, kao što je Ponta i očekivao, i još ranije kao kompenzacijsku gestu podnio ostavku na mjesto predsjednika svoje socijaldemokratske stranke, oporba nije imala dovoljan broj zastupnika da ukine imunitet. Od čak 555 zastupnika koliko ih broji rumunjski parlament samo njih 207 glasalo je za skidanje imuniteta, dok zastupnici vladajuće koalicije opće nisu glasali.
Oporba je kao kulisu glasanju, svjesni da ne mogu priskrbiti većinu, organizirala prosvjed ispred parlamenta na kojem je 5.000 okupljenih izvikivalo parole protiv premijera i zahtjeve za ostavkom vlade. Optužbe za koje se premijer tereti vezane su za period od 2007. do 2009. godine kad je radio u odvjetničkoj firmi u vlasništvu Dana Sove, bivšeg ministra prometa u Pontinoj vladi. Krimeni koji mu se pripisuju su krivotvorenje dokumenata, pranje novca, sukob interesa i utaja poreza.
No paralelno s obračunima i optužbama za korupciju koji su postali srž rumunjske političke dinamike i obračuna domaće buržoazije zastupljene u Pontinoj stranci i one kompradorske zastupljene u glavnoj opozicijskoj liberalnoj partiji, na stranačkoj sceni dogodio se i konsenzus. Što i ne čudi jer se radi o pitanju koje se smatra naprosto tehničkim, nepolitičkim. Naime, prošli tjedan je istekao aranžman Rumunjske s MMF-om i trenutno se raspravlja o novom koji bi bio fokusiran na implementiranje famoznih strukturnih reformi. Međutim, teško da bi se, osim par folklornih momenata optuživanja premijera za kolebljivost, moglo zaključiti da rasprave o novom aranžmanu, drugim riječima o preispitavanju rumunjskog razvojnog modela, opće ima. I vlast i oporba ne samo da se bezuvjetno slažu oko nužnosti novog aranžmana, već se natječu u entuzijazmu prilikom iznošenja podrške.
Unutarnje frakcijske borbe maskirane antikorupcijskom retorikom se mogu voditi, ali ključna pitanja ekonomskog razvoja zapravo ostaju van dometa politike.