Dok je slovenska država iskazala prilično nesnalaženje u kontekstu izbjegličke krize, odgovor stanovništva prikladno je nadomjestio većinu propuštenih “zadataka”. Solidarni i humanitarni angažman niza dobrovoljaca kompenzirao je izostanak aktivne uloge servisa socijalne države, dok su reakcije fašističkih grupa svojom argumentacijom o izbjeglicama kao socijalnim parazitima pružile legitimitet demontaži tih servisa.
U galeriji realno postojećih stereotipa za Tursku je rezerviran döner kebab. Što Osmanskom carstvu nije uspjelo vojskom, suvremenoj Turskoj uspjelo je kuhinjom. Ne samo Beč, kebab je osvojio čak i Prag, Berlin, a bez problema ćemo ga naći čak i u londonskim četvrtima. Nikada još nije bilo osvajača tako nježnog i toplog kao što je slasni kebab. Mnogom je Europljaninu spasio život kada se vraćao kući nakon naporne noći, ili bi se idućeg dana u njegovom društvu oporavljao. Naravno, s kebabom je kao i s multikulturalizmom općenito… Volimo ga na tanjuru, no puno manje kao susjeda i to je upravo prijetnja s kojom se danas suočavamo. Izbjeglice dolaze i žele postati naši susjedi, europsko susjedstvo se seli i želi postati susjedstvo u Europi. Tome se treba suprotstaviti, jer će izbjeglice ugroziti naše kulturno nasljeđe i narodnu tradiciju. Umjesto tradicionalne nedjeljne goveđe juhe, majka će uskoro pred nas servirati… kebab!
Izbjeglice danas, naravno, ne dolaze iz Turske, štoviše, s obzirom na aktualne događaje, i sami bi se Turci mogli zapitati žele li opće još biti tu. Dolaze zato iz zemalja koje su sve redom nekad u povijesti bile dijelom Osmanskog carstva – iz Libije, Iraka, Sirije i ostalih. Sličnu ulogu koju je onomad u Habsburškom carstvu igrala Vojna krajina – cordon sanitaire na dobrih 30.000 kvadratnih kilometara u današnjoj Hrvatskoj, Mađarskoj, Srbiji i Rumunjskoj – danas igra šengenski režim. Umjesto turske vojske, danas nas napadaju horde izbjeglica. Oni možda i dolaze iz područja kojima pustoši višegodišnji građanski rat, no njihova glavna agenda je jasna – islamizacija Europe! Zato je šengenski granični režim danas barem toliko, ako ne i više, bitan branik civilizacije, kao što je to nekad bila Vojna krajina. Slovenski premijer, Miro Cerar, u tom je duhu obećao da će Slovenija dosljedno poštivati odredbe šengenskog sporazuma. Time je prošlog tjedna zaslužio pohvalu njemačke kancelarke, Angele Merkel. Koliko god bizarno to sve zvučalo, radi se tek o kondenziranom prikazu ništa manje bizarne realnosti, koja se ovih dana odvija u Sloveniji.
Nadomjestak servisa socijalne države
Činjenica je da i u Sloveniji, kao i u Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji i drugdje, najviše zasluga za ublažavanje položaja izbjeglica pripada tisućama dobrovoljaca. Državni organi su se, barem u Sloveniji, odazvali tromo i neodlučno. Civilna zaštita, koja je po službenoj dužnosti u neprestanoj pripravnosti, bila je aktivirana s nepotrebnim zakašnjenjem. Odgovornost za takvu tromu reakciju možemo tražiti i u samom Bruxellesu, koji na razini EU nije sposoban osigurati jedinstven odgovor. Dok se odredbe mastriškog sporazuma o proračunskom deficitu, javnom dugu i inflaciji poštuju kao svete dogme, a njihovo kršenje kažnjava, prema rasizmu i ksenofobiji je Europska unija, dobitnica Nobelove nagrade za mir, znatno fleksibilnija. Orbánova Vojna krajina stoga izaziva sveopće zgražanje, no sankcije zbog toga nije realno očekivati. Izbjeglice s Bliskog istoka nisu njemačke tvornice ili francuske banke. Europske elite nisu pretjerano uznemirene niti zabrinute, budući Orbán ne priječi protok prvorazrednog kapitala, već tek trećerazrednih ljudi.
Na ruku im pritom idu i reakcije običnih ljudi. U pravilu se radi o mješavini neprijateljstva, uvrijeđenosti, hinjene nemuštosti i teorija zavjere na jednoj strani. Na drugoj strani pak, izvanredna spremnost da se priskoči u pomoć i to u svoje slobodno vrijeme te sa svojim vlastitim sredstvima. Obje reakcije za vladajuće dolaze kao naručene, promatramo li ih sa aspekta šire političko-ekonomske situacije i još uvijek dominantne neoliberalne doktrine. Iz perspektive “odumiranja” socijalne države, koja se ne može pobrinuti niti za domaću sirotinju, pa čak niti za vlastite zaposlene (primjer slovenskih policajaca, koji bi navodno za vrijeme cjelodnevnog dežurstva na granici dobili tek po jedan sendvič), brigade dobrovoljaca – potaknuti vlastitim načelima i vrijednostima priskaču u pomoć – služe kao zgodan izlaz u nuždi. Država tako može oprati ruke, istovremeno jasno dajući do znanja da ukoliko nećete sami pomoći, onda im (izbjeglicama) neće pomoći nitko. Solidarnost i požrtvovnost, prisutne svuda gdje su prisutne i izbjeglice, su hvalevrijedna pojava, no dugoročno neodrživa solucija, a iz perspektive šireg civilizacijskog razvoja predstavljaju čak svojevrsno nazadovanje.
Neobični adresati solidarnosti
Među protivnicima izbjeglica čest je argument: “Kad vam je toliko stalo do njih, uzmite ih svojim kućama!”. Slično je, samo s pozitivnim predznakom, predlagao i papa Franjo. Ali sve izbjeglice ne možemo uzeti kućama, a zašto bi uopće i trebali? Europa je jedan od najbogatijih kontinenata na svijetu i apsolutno nema potrebe da izbjegličku krizu rješavamo po principu “usvoji izbjeglicu”. Godišnji bruto domaći proizvod Europske unije iznosi 18 trilijuna (milijuna milijuna) američkih dolara, odnosno više od 25% svjetskog BDP-a. Iz te perspektive, izbjeglice nisu ekonomski, nego politički problem. Sredstava ne nedostaje, nedostaje političke volje. U usporedbi sa spašavanjem njemačkih i francuskih banaka, rješavanje izbjegličke krize bilo bi bagatelno, ukoliko za trenutak pustimo po strani političku i moralnu odgovornost za rješavanje te krize. Prošlog je tjedna tako slovenskim medijima prostrujala vijest da su izbjeglice Sloveniju do sada koštale 1.5 milijuna eura. Za ilustraciju, prije nekoliko mjeseci je ministar financija Dušan Mramor najavio kako se razmišlja o ukidanju najvišeg poreznog razreda, koji u državnu blagajnu donosi gotovo sto puta više, tj. 146 milijuna eura godišnje. Ta ideja lijepo ilustrira logiku poreznih olakšica za bogate i tlačenja siromašnih. Drugim riječima, s bogatima u Sloveniji očito je potrebno biti barem sto puta više solidaran nego s izbjeglicama.
Kada danas Merkel, Juncker ili Cerar pozivaju na solidarnost s izbjeglicama rade to s figom u džepu. Na solidarnost ne pozivaju oligarhe njemačke industrije oružja, koji svakim danom ratovanja na Bliskom istoku zarađuju sve više. Na solidarnost ne pozivaju ni britansku naftnu industriju, niti francuske građevinske tvrtke niti sve ostale, koji na račun ratova svakodnevno ostvaruju profite. Ne, na solidarnost pozivaju iste one, koji su pod izgovorom ekonomske krize i dosad prisiljavani na najveće stezanje remena, niže i srednje klase, radništvo, javni sektor i ostale koji i tako sve teže spajaju kraj sa krajem. Dio te populacije se i u Sloveniji odazvao te humanitarnim akcijama i volontiranjem uvelike odradio zadaću umjesto (socijalne) države. No postoji i drugi dio populacije koji u izbjeglicama vidi opasnost, islamsku prijetnju, koju su zavjerenički organizirali svjetski centri moći, prvenstveno SAD i Izrael. To je nedavno potvrdio čak i Imre Kertész, mađarski nobelovac, koji je ranije pisao o svojim iskustvima u Auschwitzu, da bi danas upozoravao kako će se Europa utopiti u poplavi islama.
Lažna antikapitalistička retorika
U međuvremenu, rasizam i ksenofobija doživljavaju i kvalitativnu preobrazbu i razvoj. To je bilo očito kada su se u petak, 25. septembra, u Ljubljani paralelno održavala dva skupa. Na prvom, koji je ujedno bio i završetak festivala otvorenih granica, skupilo se nekih petstotinjak ljudi i pozivalo na solidarnost te izbjeglicama izražavalo dobrodošlicu. Na drugom skupu se okupilo dvjestotinjak osoba, okupljenih pod geslom “Slovenijo, osiguraj granice”. Možda najočitija promjena bili su originalni, do sada neviđeni slogani. Spomenimo tek dva, “Antifašizam je socijalni konstrukt” i “Potpora ‘multikulti’ masovnim migracijama znači potporu eksploataciji jeftine radne snage, getoima, kriminalu i trgovini ljudima!”. U kombinaciji s optužbama kako je ljudima više stalo do izbjeglica nego do potrebitih Slovenaca navedeno čini agendu koja je u savršenoj harmoniji s uobičajenim neoliberalnim programom. Socijala i solidarnost su luksuz koji si društvo može priuštiti tek u ograničenim količinama, pa je stoga potrebno povući crtu i dio stanovništva isključiti. Danas su to izbjeglice, jučer su to bili doseljenici iz drugih republika bivše Jugoslavije, a prekjučer su to bili Romi, koji žive na račun socijalne pomoći. Radi se o strukturnoj poziciji, koja je stalna, a tko je zauzima u određenom trenutku je, na kraju, potpuno svejedno. Nekada su to bili Židovi, sutra će možda biti naši roditelji, budući oni ipak uživaju u besposlenosti dok im mi u znoju lica svog priskrbljujemo mirovine.
Unatoč tome što živimo u društvu nevjerojatnog izobilja, unatoč tome što u povijesti čovječanstva bogatstvo nikad nije bilo veće, istovremeno živimo u društvu nepodnošljive oskudice i surove eksploatacije. Sve to i sami svakodnevno doživljavamo, no teško je prstom uprijeti u krivca. Neosobna i nevidljiva, no time još učinkovitija i osjetnija prisila kapitalizma, neprestano nas drži u egzistencijalnom strahu. Izbjeglice su dobrodošli žrtveni jarci, koji svim tim strahovima (i još ponekima) mogu pružiti lice. Oni su netko koga je lako mrziti, proganjati i držati odgovornim za našu životnu situaciju. Baš kao što su to prije tek nekoliko desetljeća bili Židovi. U strukturnu poziciju izbjeglice-muslimana danas je stoga moguće projicirati svakojake fantazme, sve i ako su one proturječne, a sa stvarnim izbjeglicama nemaju nikakve veze… tim gore po izbjeglice. Izbjeglica tako može istovremeno biti lijenčina koja živi na socijalnoj pomoći i dovoljno snalažljiv da nam ukrade posao. Neobrazovan i nekulturan, a istovremeno dovoljno agilan i sposoban da uništi našu kulturu.
Takva politička orijentacija je već postojala i ima svoje ime – nacionalsocijalizam. Lažni otpor kapitalizmu, koji pokušava njegove “loše strane” – siromaštvo, nestanak identiteta, eksploataciju, itd. – ukloniti tako da ukloni njihovog navodnog nositelja-krivca, u našem slučaju – izbjeglicu. Geslo “Slovenijo, osiguraj granice” je zato moguće čitati i kao poziv na razgraničavanje između dobrog i lošeg kapitala te osiguravanju pred napadom lošeg kapitala, izbjeglice. Taj kvazi-kapitalistički otpor je tako nova i opasna faza u razvoju i rehabilitaciji fašizma u Sloveniji, koji će ubuduće zahtijevati odgovor.
Među otvorenim pitanjima ostaje i ovo: koliko sudionika skupa za osiguravanje slovenskih granica je granice izdalo već na putu kući, svrativši po kebab.
Sa slovenskog preveo Goran Matić