Dugogodišnje odgađanje sanacije potoka Gorjak nedaleko od Zagreba, onečišćenog antibioticima, pretvara se u ekološku katastrofu. Riječ je o klasičnom primjeru devastacije okoliša zbog profitnih interesa zagađivača. Kako bi se pri rješavanju problema izbjegla lažna apstraktna dilema ekonomija vs. ekologija nužno je krenuti od potreba lokalnog stanovništva.
Nakon trideset godina ispuštanja otpada dviju tvornica u potok Gorjak u Brdovcu pored Zagreba, što je uzrokovalo zagađenje okolnih voda uključujući i rijeku Savu, te osam godina od otkrića visoke koncentracije antibiotika, konačna sanacija područja još uvijek nije adekvatno završena. Duga izloženost bakterija antibioticima u prirodi dovodi do razvoja superbakterija, pred kojima su ti antibiotici nemoćni, a izloženost ljudi takvim superbakterijama predstavlja veliku opasnost po javno zdravlje. Kompanija Pliva – najvećim dijelom suodgovorna za ovu ekološku katastrofu – ne propušta priliku da u medijima naglasi kako za sanaciju potoka ima rezervirana sredstva koja međutim ne može iskoristiti bez odluke o sanaciji Hrvatskih voda i naloga za plaćanje. Istraživanja od prije sedam godina dokazuju kako visoke količine antibiotika ne mogu biti rezultat otpadnih voda iz kućanstava, već moraju biti rezultat ispusta industrijskog otpada tamo smještenih pogona.
Dok Pliva čeka Hrvatske vode, na internetu smo pronašli rješenje o procjeni studije utjecaja na okoliš Zagrebačke županije iz ožujka ove godine koja predstavlja još jedan korak bliže sanaciji potoka. Ona bi se trebala odvijati u 4 ili 5 faza od čega je sanacija samog potoka Gorjak druga faza. Pripremne radnje trebale su početi prvog rujna ove godine, a najvažniji dio procesa trebao bi se odvijati kroz 2016. godinu. Prema informacijama iz Brdovca, na terenu se trenutno ne vide nikakvi znakovi bilo kakvih radova. Kako je prošlo već dosta vremena, a javnost je vjerojatno već dobrim dijelom zaboravila veliki ekološki skandal s teškim zagađenjem koje su pogon Plive i njene tvrtke kćeri uzrokovale u okolici industrijskog kompleksa u Savskom Marofu. Zato se nije loše u najkraćim crtama prisjetiti kronologije zbivanja. Naime, kemijskim monitoringom zagađenja rijeke Save u razdoblju od 2006. do 2008. godine, vršenom u pojasu od slovenske granice do Siska utvrđene su, uz ostala zagađivala, relativno visoke koncentracije makrolidnih antibiotika (najpoznatiji antibiotik iz ove skupine je Sumamed). Analize su 2008. godine objavljene u znanstvenom radu Senke Terzić i suradnika u renomiranom znanstvenom časopisu Science of the Total Environment, gdje se izrijekom Pliva spominje kao izvor makrolida u tom dijelu Save.1
Potok “Smrdljivka”
Pogon Plive u kojem se proizvodi azitromicin, poznatiji pod trgovačkim imenom Sumamed, nalazi se u Savskom Marofu, a otpadne vode ovog postrojenja odlazile su u potok Gorjak koji se nakon svog toka kroz uglavnom poljoprivredne površine ulijeva u rijeku Savu. Štoviše, tamo se ne nalazi samo Plivin sintetski pogon (u vlasništvu izraelske kompanije Teva), nego i još dva pogona nastala odvajanjem, naime Kvasac (u francuskom vlasništvu) i Hospira (u američkom vlasništvu). Sva ta kemijskoindustrijska postrojenja svojim su ispustima preopteretila maleni potok Gorjak, u čijem su se mulju akumulirali teški metali i organska otapala (što se smatra klasičnim zagađivalima), ali i iznimno visoka koncentracija spomenutog azitromicina, kao i njegovih sintetskih prekursora eritromicina2 i azahomoeritromicina, koji također imaju antibiotsko djelovanje.
Kao posljedica tog prekomjernog onečišćenja s vremenom se oko potoka Gorjak počeo širiti nesnosan smrad, zbog čega su mu stanovnici okolnih naselja nadjenuli nimalo laskavi nadimak Smrdljivka, a koji se očito toliko udomaćio da smo ga, na naše iznenađenje, pronašli i u gorespomenutoj studiji utjecaja na okoliš Zagrebačke županije. Naravno, od samog smrada puno veći problem predstavljaju zagađenja nedostupna izravnom osjetu. Još veći problem predstavlja opravdan strah od pojave i rasprostiranja tzv. superbakterija otpornih na jake antibiotike. Sanacija potoka naložena je još 2007. godine, a njezina hitna provedba bila je iznimno važna zbog neposredne blizine velikog vodocrpilišta Šibice.
Slučaj je kulminirao 2012. godine, s pripremama izgradnje novog Plivinog sintetskog pogona za proizvodnju generičkih lijekova namijenjenih gotovo isključivo tržištu EU, SAD i Rusije, što je diglo na uzbunu cijelu širu okolicu. Odgovornost za zagađenje potoka i nastanak superbakterija otpornih na antibiotike, u dobro nam poznatom scenariju, prebacuje se s jedne firme na drugu, a umjesto potpune sanacije ovog zdravstvenog i ekološkog problema, rješenje se pronašlo tako da je ispust otpadnih voda jednostavno preusmjeren na kanalizaciju grada Zaprešića. Mulj s dna potoka koji je tijekom trideset godina taloženja dosegao dva metra u jednom je trenutku prenesen na nikad razjašnjenu lokaciju. Izostanak pravovremene reakcije i sanacije uzrokovalo je međutim još veći problem jer je potok Gorjak nerazjašnjeno počeo ponirati na lokaciji najvećeg onečišćenja, a za stanovnike Brdovca Gorjak je i dalje ostao Smrdljivka, bez obzira na Plivine navodno “najviše ekološke standarde”.
Odgovornost farmaceutskih kompanija
Upravo zapanjujuću sličnost s gore navedenom ekološkom aferom možemo naći na nizu drugih mjesta diljem svijeta. Ponavljajući obrasci ponašanja kompanija u takvim situacijama jasan su pokazatelj da se ovdje zapravo radi o sustavnom problemu čiji nam uzroci i posljedice i nisu toliko nepoznati.
Prvi primjer nalazimo u Patancheru blizu Hyderabada u Indiji, gdje je zabilježen neslavni svjetski rekord u koncentraciji antibiotika u potoku Isakavagu koji služi za ispust otpadnih voda za čak 90 farmaceutskih postrojenja koja se tamo nalaze. U se ovim postrojenjima proizvode generički lijekovi namijenjeni tržištima EU i SAD-a odakle i dolazi većina farmaceutskih kompanija u čijem su vlasništvu pogoni. Voda tog potoka lokalnom stanovništvu služi za navodnjavanje, ali i za piće. Uznemirujući nalaz superbakterija s visokim stupnjem rezistencije na široki spektar antibiotika, koje su već prodrle i u šire područje, tako nije iznenađenje. Znanstvenik zadužen za istraživanja antibiotika u potoku Isakavagu kazao je jednom prilikom za Bloomberg kako bi se, da je ciprofloxacin (antibiotik za liječenje escherichie coli), nešto skuplji, ovaj antibiotik mogao rudariti iz okolnog tla. Jedna od posljedica koju opisuje Bloomberg je i povećana smrtnost novorođenčadi. Osim povratka liječenju penicilinom te istraživanja novih metoda liječenja bakterijskih upala, tamošnji liječnici strogo se drže starog recepta: temeljitog pranja ruku i dezinficiranja bolničke opreme.
Drugi dobro opisan slučaj onečišćenja voda koji su doveli do nastanka otpornih superbakterija dolazi iz grada Anniston u američkoj državi Alabami, gdje je u potoku Choccolocco izmjerena rekordna koncentracija polikloriranih bifenila (PCB). Naime, u tamošnjem je pogonu Monsanto proizvodio PCB do 1971. godine, kada je pogon konačno zatvoren. Posljedice su međutim ipak ostale, i to u obliku PCB otpada teškog 4,5 tisuće tona na okolnom tlu, dok je još je 544 tona ispušteno u potok. Danas se Anniston smatra jednim od mjesta najzagađenijih PCB-om. Dotadašnji grad-primjer je zbog toga zaradio potpuno odbojan nadimak “Otrovni grad”.3 Nakon prestanka rada Monsantovog pogona, 3500 stanovnika Annistona je tužilo Monsanto i firmu-kćer Solutia za zagađenje, što je 2003. godine rezultiralo presudom u korist građana. Monsanto se branio tvrdnjom da je obustavio proizvodnju PCB-a 8 godina prije zakonske zabrane, a Solutia je inzistirala na tome da nije u redu primjenjivati današnje pravne standarde u donošenju suda o odnosu kompanije prema okolišu tokom 1970-tih godina.
Sistemski problem
Sva tri slučaja imaju, kako je već istaknuto, mnogo sličnosti. Recimo, pod izlikom poslovne tajne tvrtke zagađivači uporno odbijaju dati popis tvari koje ispuštaju u okoliš, pokazujući na taj način da njihova ekološka osviještenost svodi na deklarativno parolaštvo, nanovo dokazujući da se profitni imperativ nalazi iznad svih ostalih društvenih potreba, čak i kada se radi o katastrofalnim posljedicama po ukupno ljudsko zdravlje. Profitna logika kao primarni kompas kapitalističkog funkcioniranja ne ovisi o vrlinama ili manama pojedinog vlasnika kompanije, kao što ni patologije takvih pojedinaca ne diktiraju politiku firme.
Kroz sve tri navedene, ali i nebrojene druge priče, provlači se temeljna korporativna neodgovornost prema vodi kao temeljnom resursu, nužnom ne samo za preživljavanje, nego i za normalan život lokalnih zajednica. Nesnosan zadah potoka Gorjak zadah je jednog umrlog staništa, u kojem su normalni uvjeti za život zamijenjeni onima koji dovode u opasnost čitav njegov širi okoliš. U sva tri opisana slučaja najpogođeniji su organizmi koji tamo obitavaju, a među njima je najranjivija riblja mlađ. Time je pogođen upravo temelj svakog ekosustava, dakle njegova reproduktivna moć, ono što ga čini održivim u biološkom i ekološkom smislu. Posredno, pogođeno je lokalno stanovništvo, kojemu su nasilno oteti temeljni uvjeti za normalni život na kakav su navikli i to pod krinkom blagostanja svedenog na (upitne) ekonomske kriterije.
U takvom se sustavu “zelenim” i “održivim” nazivaju pothvati koji su to samo na vrlo površnoj razini. U toj zelenoj i održivoj kakofoniji negdje redovito izostaje ono što je deklarativno svima na prvom mjestu – razumijevanje i poštovanje potreba zajednice. Uvažavanje mišljenja i potreba lokalnog stanovništva bi, prema tome, bio prvi korak za osmišljavanje adekvatnih razvojnih strategija lokalnih zajednica. To bi bio prvi i nužni korak u izgradnji društva prilagođenog potrebama ljudi, a ne podložnog obrtaju kapitala.
Iz gorespomenutog vodocrpilišta Šibice koje se nalazi u neposrednoj blizini “Smrdljivke” zagađene superbakterijama opskrbljuje se 120.000 ljudi koji žive u tom kraju, a bilo je predviđeno i da se, u slučaju krize, iz tih izvora vodom snabdijeva i stanovništvo grada Zagreba. Nada stoga leži u očekivanju da će se prije završiti sanacija potoka nego što će izbiti kriza pitke vode u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.
- “Makrolidi su važna grupa u Hrvatskoj, što reflektira činjenicu da je jedan od najvažnijih proizvođača azitromicina, farmaceutska industrija Pliva, smještena u Zagrebu”. (S. Terzić, I. Senta, M. Ahel, M. Gros, M. Petrović, D. Barcelo, J. Mueller, T. Knepper, I. Marti, F. Ventura, P. Jovančić i D. Jabučar, “Occurrence and fate of emerging wastewater contaminants in Western Balkan Region”, Sci. Total Environ., svez. 399, pp. 66-77, 2008.) [↩]
- Dobiva se mikrobiološkom metodom ekstrakcijom kulture gljivice Streptomyces erythreus. Djeluje na brojne G-patogene bakterije kao što su pneumokok, streptokok, korinebakterije i listerije. Također djeluje i na neke G- bakterije kao što su Neisseria, Haemophillus influenzae i dr. Zatim na mikoplazmu, klamidiju, legionelu i neke druge bakterije. Koristi se kod infekcija respiratornog sustava, kože i potkožnog tkiva, konjunktivitisa kod novorođenčadi i upale pluća kod male djece, legionarske bolesti, difterije, šarlaha, primarnog sifilisa, itd… [↩]
- T. Hulen. Dispatch from Toxic Town, On Earth, 2003. [↩]