Neobični odjeci klasne borbe pojavili su se jučer u hrvatskom medijskom prostoru. Toliko neobični da je teško procijeniti na kojoj je strani barikada situacija bezizglednija. Nakon neuspjeha štrajka prosvjetnih radnika čelništvo sindikata uključenih u štrajk ponudilo je svoje mandate na raspolaganje: predsjednik Sindikata zaposlenih u hrvatskom školstvu “Preporod” Željko Stipić, predsjednik Velikog vijeća Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja Vilim Ribić i predsjednik Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske Branimir Mihalinec. Izjave koje su pratile nuđenje ostavke na razmatranje sastojale su se od skromne samokritike i optuživanja drugih sindikalnih čelnika za neuspjeh štrajka. Kako se radi o dugogodišnjim “profesionalnim mandatarima” zastupanja interesa radničke klase teško je ne posumnjati u ritualnu dimenziju ostavki koja neće dovesti u pitanje trenutno funkcioniranje sindikata kao ni ozbiljne političke i taktičke promašaje koji su obilježili štrajk.
No, pored sindikalnih mandarina jučerašnji je dan obilježila još jedna ostavka. Iako vezana uz konkretnu situaciju u Industriji nafte (INA), ostavka predsjednika tamošnjeg Radničkog vijeća Predraga Sekulića poslužila je kao prikladna nadopuna za izostajuću kritiku sindikalnih struktura u sferi obrazovanja, a i šire. Objašnjavajući razloge ostavke u pismu upućenom radnicima Sekulić između ostalog navodi: “Nedemokratičnost sindikata, te gotovo autokratsko vođenje sindikalnih vođa, onemogućuje da se čuje glas radnika. Uglavnom se sve svodi na mišljenje čelnika, mada kroz različita tijela sindikata, to ne izgleda tako (ili se bar tako želi prikazati).” Sekulić u pismu nabraja i druge konkretne razloge odstupanja s funkcije, a svi su obilježeni procjenom o teškim porazima radničkih interesa i paralizi postojećih struktura zastupanja. Iako su razlozi ove ostavke i onih potaknutih neuspjehom štrajka u prosvjeti presudno drukčiji, ako ne i konfliktni, na obje razine prevladava ton nemoći i apatije.
Nepodnošljiva lakoća postojanja socijalizma
Što se događa na drugoj strani barikade s brojčano izrazito slabijima, ali moćnijima? Također žalopojke. Jučer je u prostorima Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) održan skup pod nazivom “HUP-ovih 16: privatno vs. državno”. Prvi dio naziva referira se na 16 pitanja koje je HUP postavio svim strankama još u svibnju ove godine, dok formula drugog dijela predstavlja potpuno nepotrebnu ciničnu objektivnost: koji je smisao postojanja udruženja kapitalista ukoliko na okruglim stolovima moraju raspravljati što im više odgovara – privatno ili državno vlasništvo? Cinizam se nije ograničio samo na naslov. Kako je prilično teško u atmosferi sindikalnog rasula za nevolje poslodavaca optužiti visoki stupanj radničke angažiranosti, morali su se okrenuti utvarama. Pa su tako odlučili za neprijatelja proglasiti socijalizam, kažu još realno postojeći u Hrvatskoj. Kako je takva Socijalistička republika Hrvatska uspjela ući u Europsku uniju u kojoj su doslovno ilegalni čak i socijaldemokracija i kejnzijanizam nisu se udostojili objasniti.
Prema izjavama sudionika skupa, od samih poslodavaca preko stranačkih dužnosnika do zaposlenika javnih institucija (teško ih je razlikovati s obzirom na izgovoreno), socijalizam bi bio ono društveno uređenje u kojem još sve nije do kraja privatizirano. Ovakva definicija zna dovesti do proturječja u izjavama kad se suoče s povijesnom realnošću. Tako naprimjer, iako se svi slažu da je socijalizam još na snazi, istovremeno tvrde da je bankrotirao jer država nije dobar vlasnik. Kako se reproducira nešto bankrotirano nije objašnjeno ni ekonomski niti ontološki. Posebno se istaknuli stranački junaci, koordinator ekonomskih odbora HDZ-a Domagoj Milošević i ministar pomorstva, prometa i infrastrukture Siniša Hajdaš Dončić. Milošević, inače vlasnik 14 stanova u Zagrebu i potomak “crvene buržoazije” (otac mu je bio direktor Tvornice vatrogasnih aparata Pastor koju su kasnije preuzeli) i dalje tvrdi da je socijalizam na snazi i pritom citira Margaret Thatcher: “Jedini problem sa socijalizmom je taj da mu prije ili kasnije nestane tuđeg novca.” Zaboravljajući pritom i da je izravno profitirao na raspadu socijalizma kao i na silne milijarde javnog novca utrošene na svjetskoj razini za spas kapitalizma od početka krize 2008. godine.
Dok je ministar Hajdaš Dončić prilagodio definiciju socijaldemokracije, navodne ideološke orijentacije svoje partije, okružju u kojem se nalazi, ustvrdivši da je to “javni sektor koji uključuje zdravstvo i školstvo, uz šume i vode, a sve ostalo u potpunu privatizaciju”. Ironija se pritom nalazi u tome da je malu dozu socijaldemokratskog osjećaja za realnost ponudila jedino predsjednica HUP-a Gordana Deranja istaknuvši kako treba priznati da ni privatni sektor nije idealno učinkovit. S obzirom da je socijalizam još na snazi u glavama poslodavaca i njihovih političkih pokrovitelja prikladno ih je ohrabriti parafrazom riječi druga Tita: s ovakvom socijaldemokracijom i sindikatima ne trebate se bojati za svoju budućnost.