Borba za ravnopravnost spolova organizirano se vodi već više od sto godina kako u privatnoj tako i u javnoj sferi. U tzv. javnoj sferi ta se borba između ostalog vodi donošenjem zakonske regulative koja omogućava jednakost šansi za oba spola, no u praksi u gotovo svim zemaljama, žene su i dalje za ista radna mjesta slabije plaćene od muškaraca, teže napreduju u karijeri i u velikoj većini slučajeva zlostavljanja na radnom mjestu, žrtve su žene. Statistika Svjetskog ekonomskog Foruma nedavno objavljivana u rumunjskim medijima pokazuje kako je Rumunjska na posljednjem mjestu u Europi kad su u pitanju jednake šanse za muškarce i žene. Prema statistikama, u rumunjskom se parlamentu nalazi tek 12 posto žena. Slični su pokazatelji identificirani i u ostalim kategorijama – od ukupno 44 ministra, tek su dvije ministrice, a među 9 sudaca Ustavnog suda, dvije su žene. Ovima odgovaraju i podaci vezani za tržišta radne snage – pitanja na intervjuima za posao pri zapošljavanju žena znatno se razlikuju od pitanja koja se postavljaju muškarcima, što u samom startu pokazuje rodnu diskriminaciju.
Prema istraživanjima provođenima posljednjih 15 godina, velika većina osoba koja je doživjela zlostavljanje na poslu su žene. Većina njih živi u gradskim sredinama, mlađe je od 30 godina i visoko je obrazovana. U većini ovih slučajeva zlostavljači su bile osobe na višim hijerarhijskim pozicijama. Ove podatke umjesto iz moralizatorske perspektive treba čitati u kontekstu prepreka koje ženama onemogućuju napredovanje u karijeri. Jer mobing prije tridesete sigurno se odražava na budućnost karijernog puta. Pritom, razlika u plaćama između muškaraca i žena u Rumunjskoj iznosi svega 8 posto, dok je prosjek Europske unije (kojeg suprotno predrasudama povećavaju zapadne zemlje, a ne istočne) 17 posto. Kad se govori o razlikama u plaćama nužno je napomenuti da su one niže u postsocijalističkim zemljama nego u tradicionalno kapitalističkim zemljama. Stoga i statistike Svjetskog ekonomskog foruma treba promatrati za zadrškom i razmotriti pitanje zašto su upravo ovi indikatori izdvojeni kao krucijalni, ne govore li razlike u plaćama više nego podaci o kvotama?