Politička pismenost učenika prometnula se zadnjih godina u jednu od istaknutijih zagovaračkih briga tzv. civilnog društva u Hrvatskoj. U već klasičnoj maniri podjele rada nevladine organizacije nastoje korigirati uočene propuste javnih politika. Pritom istraživanja u svrhu legitimiranja zagovora zanemaruju faktore koji bi te propuste smjestili u prikladniji politički i povijesni kontekst.
Upravo u tjednu kad su objavljeni rezultati “Istraživanja političke pismenosti učenika završnih razreda srednjih škola u Hrvatskoj”, provedenog u sklopu projekta “sustavnog i kvalitetnog” uvođenja građanskog odgoja i obrazovanja u hrvatsko školstvo, što ga zagovaraju brojne organizacije civilnog društva okupljene u inicijativu GOOD, započela je i nova programska shema HRT-a, inače javnog medijskog servisa, onog koji bi morao sve nas informirati i obrazovati, a neke i zabaviti.
Naime, “Naučimo biti veliki”, krilatica inicijative za uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja u programe osnovnog i srednjeg školovanja ili pak slogan njezine najnovije video kampanje “Što naučiš kao dijete, radiš kad odrasteš”, očevidno ne funkcionira kad je posrijedi obrazovanje djece i mladih na javnoj televiziji. Jer nema više školskog programa (kako se god zvale njegove emisije, npr. Školski sat u zadnjoj varijanti), niti Briljanteena koji je nakon dosegnute punoljetnosti nestao s programa.
Javna zapostavljenost i civilni zagovor
Preživio je tek dugogodišnji debatni format, nekad znan kao Parlaonica a zadnjih godina i u ponešto dorađenijoj formi naslovljenoj Ni da ni ne, inače rijetka oazica demokratske abecede i argumentirano vođene rasprave u nježnim godinama upravo onih koji su nekim svojim stavovima u spomenutom istraživanju nadražili prvoloptaški refleks Revolverblatt medija i moralnih komentatorskih vertikala.
Iako je vremenska podudarnost dinamike civilnog zagovora i javnog zapostavljanja vjerojatno stvar jesenskoga ciklusa obnove građanskog života, s novom programskom shemom i početkom školske godine u središtu, ipak nudi barem okvirnu pretpostavku stanja imaginarija društvenih odnosa (pa i NGO-ovskog “zamišljanja zajednice” i “žargona autentičnosti” kojim se ona oblikuje), kao i njegovih frekventnih kategorija kad su posrijedi jače i slabije zabrinuti za obrazovanje djece i mladih. Televizijska shema simptomatična je u nebrizi barem toliko koliko su i civilno-sektorske građanske inicijative prepoznatljive po energičnoj brizi i zagovoru. Komplementarnost na djelu: jedni se bore, a drugi odustaju od stečenog u ime emisija o kulinarstvu ili dvojbama što ih engleski penzioneri imaju s kupnjom nekretnina u Brightonu ili Španjolskoj.
Spomenuto istraživanje, dijelom komplementarno onomu kojem su ispitanici odrasli iz ožujka 2015. naslovljenom “Istraživanje percepcija i stavova ispitanika o građanstvu”, ozbiljan je i temeljit pothvat i govori mnogo više negoli je perifernim medijskim vatrometom izišlo na vidjelo, od, na primjer, religioznosti maturanata nadalje. Šteta je pak što je dijelom zakazalo u stvarima koje bi ponudile zanimljiviju i širu sliku jer su elementi postojali.
Ideologija znanstvene objektivnosti
Naime, ne postoje obrađeni podaci o obrazovanju roditelja distribuiranom prema programima što ih maturanti pohađaju, iako bi ih bilo jednostavno obraditi i predstaviti. Tako bismo mogli ozbiljnije razgovarati o klasnoj reprodukciji u obrazovnom sistemu, jednako kao što iz istraživanja proizlazi da je “demokratski deficit” jasno klasno distribuiran budući da rezultati pokazuju kako su politički najmanje pismeni učenici trogodišnjih strukovnih škola. I tu smo zapravo negdje blizu društvenog imaginarija, iskorištenih kategorija i svrhe istraživanja, jer dok taj deficit ne nazovemo (ili se ne usudimo nazvati) njegovim pravim imenom, proći će barem još jedan ciklus ohrabrivanja istraživačko-analitičke pismenosti. S druge strane, možda kucamo na krivu adresu koja društvene odnose zasad zahvaća samo “nadideološkim” objektivnim kategorijama prikladnima njezinu osnovnom cilju tj. uvođenju demokratske političke pismenosti u školski program.
Zabrinutost “deficitom”, s druge strane, osobito ona koja je osupnula medije, ima jasno ideološko, reklo bi se znanstveno-objektivno, stajalište liberalnog porijekla, i to upravo oko strukturiranja tvrdnji kojima se u istraživanju oblikuju “Stavovi o totalitarističkim sustavima” (na stranu izbor pridjeva). Dok 48,6% maturanata dvoji o naravi NDH, 57,1% njih drži da je potrebno kažnjavati javno isticanje komunističkih simbola, dok isto to o fašističkima misli 54,4 %. Moralna panika, štoviše, konsternacija oko endehaškog “ni da ni ne” postotka zamaglila je ideološki supstrat znanstvenog-objektivnog pristupa u formuliranju pitanja odnosno niza tvrdnji koje, kao i analiza rezultata, suvereno lebde iznad svih ideoloških prijepora i barataju koncepcijom “dvaju totalitarizama”, fašističkog i komunističkog. “Što naučiš kao dijete, to radiš kad odrasteš” – rekli bi u GOOD inicijativi.
Kojom su to “informiranom odlukom” sastavljači došli do paralelizma, istovrijednosti i njegove leksičke izvedbe? Poistovjećivanje servirano tvrdnjama “Treba kažnjavati isticanje komunističkih simbola u javnosti” odnosno “Treba kažnjavati isticanje fašističkih simbola u javnosti” zapravo proklamira sukus europske politike u znamenitim rezolucijama bez većeg smisla za lokalne historijske nijanse.
Jer s jugoslavenskim socijalizmom, nažalost, ide nešto teže. On je “i da i ne” i zato ga je, da nam bude lakše, bolje utrpati na pripremljenu policu bez da smo promislili stane li na nju čitav. Višak će biti aktivan upravo onoliko koliko je smislen za konstituiranje postjugoslavenske ljevice, kao što je kritika nužna da se ne bi zaplelo u režimu tuđih i neprevodivih političkih kategorija. Ali ta je debata duga i teška. Njezin izostanak ili pak nepoznavanje jasan je refleks upravo ovako serviranih istraživačkih tvrdnji. Ali važno je da smo objektivno dobili ono što smo htjeli: mlade Europljane koji osuđuju oba totalitarizma. Nije baš da napreduju dugačkim koracima, ali su sigurno na pravom putu i treba im samo pomoći da se riješe endehaškog balasta. Tako, naime, akteri zamišljaju zajednicu.
Civilno-sektorska sekularna moralka
Striktno govoreći: potreba za uvođenjem paketa građanskog znanja nedvojben je znak da je država zakazala. Prosvjetne vlasti nisu bile sposobne odgovoriti zahtjevima vremena. To, barem u jednom aspektu, znači da je netko loše odradio svoj dio posla. Jer prostora i vremena ima: srednjoškolci, barem u gimnazijama, biraju između vjeronauka i etike, zatim slijede psihologija, sociologija, filozofija pa politika i gospodarstvo. O povijesti je bespredmetno govoriti jer je u programu kontinuirano.
Baza satnice za društveno-humanistička znanja jest tu, kakva takva, ali izgleda da daje slabe ili nikakve demokratske rezultate. Civilno društvo odnosno tržište ideja i inicijativa koje popravljaju i prosvjećuju nesposobnu državu jest ujedno i tržište radne snage u različitom statusu pa logično nastoji proizvesti i što šire distribuirati vlastiti proizvod. Budući da prosvjetne vlasti nisu bile u stanju smisliti nikakvu suvislu reformu i da na stvari gledaju kao što javna televizija gleda na školski program, inicijativa je logično došla s partnerske strane. U jednom je, unatoč uloženom trudu kad je posrijedi građanski odgoj i obrazovanje, civilno-sektorska inicijativa bila brutalno izigrana. U zamjenu im je ponuđen međupredmetni surogat na koji, s pravom, budući da je s njihova stajališta to polovično rješenje, teško pristaju. Građanski odgoj i obrazovanje, kao i “aktivno demokratsko građanstvo” ipak su širi pojmovi i predstavljaju cjeloživotni ulog koji je nemoguće zapakirati u staru ambalažu. Nesposobne prosvjetne vlasti i aktivni NGO sektor žive u simbiozi jer im je takav ulog u demokratskom životu. I koliko god imali primjedbi na oba aktera, zgražanjem i ciničnim zanovijetanjem nigdje nećemo stići.
Pogleda li se bolje situacija u srednjem školstvu, primjerice, općegimnazijskom programu, rješenje je moguće u dva koraka: ukidanje vjeronauka i pretvaranje etike, koja je (da se ne lažemo) ionako tu zbog balansa, u građanski odgoj i obrazovanje. Radna mjesta ostaju. Sama ishodišna ideja da se srednjoškolcima koji ne pohađaju sate vjeronauka svojedobno servira etika, ima duboki korijen u moralnom odgoju “mladog čovjeka”, a to je, unatoč žargonu, i jedna od bitnih karakteristika “sustavnog i kvalitetnog” građanskog odgoja i obrazovanja. Moralka uvijek, i simo i tamo, u svakom slučaju bolje sekularna nego vjerska pa makar na trenutke izgledala kao vježbaonica grupa za samopomoć ili tečaj samopouzdanja. Bolje i reduktivna koncepcija kulture odnosno interkulturalnih odnosa nego nikakva.
Rasprave o NGO polju i njegovim dosezima traju na ljevici već nekoliko desetljeća. Refreni su uglavnom sljedeći: neprijatelji ili saveznici, menadžersko-korporativni organizacijsko-upravljački modeli, liberalni gard, ljudsko-pravaška mitologija koja ne vidi temeljni konflikt, buržoasko-elitistički ideologemi itd. Međutim, možda nije zgoreg upitati: je li netko predložio nešto smislenije, a da nije već toliko puta viđena epizoda najprije o nekolicini, pa zatim njih dvoje i, naposljetku, preostalom jednom koji je pravi čuvar plamena revolucije i jedini koji ne skreće s “pravog puta”? Glasna prisutnost različitih aktera u političkom polju redovito svjedoči o deficitima lijeve političke pozicije, nametnuti žargon o njezinoj nečujnosti. NGO inicijativa ima proizvod na odgojno-obrazovnom tržištu, taj proizvod ne samo da nije loš, nego je štoviše jedini.1 Ima i one (publiku/kupce) kojima bi taj proizvod olakšao demokratski život. Pitanje je samo do koje mjere. Pitanje je i tko kontrolira tržište odgojno-obrazovnih dobara. I tu tek započinje prava rasprava.
- Vrijedi svakako pogledati Priručnik za nastavnike, CMS, Zagreb 2014. [↩]