Srpski premijer Aleksandar Vučić izjavio je jučer na konferenciji za medije kako je raspisivanje javnog poziva za prodaju Telekoma Srbije “pitanje dana, a ne nedelje”. Naglasio je i kako se vlada nalazi u solidnoj pregovaračkoj poziciji oko cijene jer se prodaja ne vrši u svrhu popunjavanja budžetskih rupa. S obzirom na izostanak standardnog razloga i na činjenicu da Telekom postiže zavidne poslovne rezultate Vučić je morao cijeli postupak legitimirati ponešto labavijom argumentacijom, sačinjenom od tri aspekta.
Prva dva odnose se na plan raspolaganja s novcem utrženim od prodaje. Prvi je rezerviran za dinamiku uobičajenih stranačkih obračuna. Naime, prema Vučiću polovica novca bit će utrošena za saniranje loših kredita koje je uzela Demokratska stranka u svom mandatu. Po kojoj osnovi otplata dugova, bez obzira na visinu kamata posrijedi, ne spada u krpanje proračunskih rupa, nije sasvim jasno i očito je da se radi o gesti diskvalifikacije političkih oponenata. Druga polovica novca, još interesantnija u sklopu ukupne argumentacije, predviđena je za navodne investicije.
Sumnjiva predviđanja
S obzirom da je država u Srbiji odavno odustala od ozbiljnijih investicijskih zahvata kao jedine moguće investicije nameću se zapravo subvencije privatnim investitorima, kojih ne samo da ne manjka već se njima vlada redovito hvali u opjevavanju investicijske klime u Srbiji. Istovremeno, treći aspekt Vučićeve argumentacije zasniva se na predviđanju po kojem će Telekom Srbije u budućnosti “pasti”, slabije poslovati, prvenstveno zbog jake strane konkurencije. Iako se Telekom nalazi na šestom mjestu po neto dobiti u oblasti tehnologija, medija i telekomunikacija u konkurenciji 17 zemalja centralne Europe i iako se radi o najvećem regionalnom investitoru u području telekomunikacija premašujući konkurente, između ostalog i jaku stranu konkurenciju, nekoliko puta.
Ali pored toga što Vučićeva predviđanja prilično odudaraju od realne poslovne dinamike, puno je veći problem pozicija iz koje srpski premijer govori. On se ne ponaša kao “koordinator” srpske nacionalne ekonomije koji usklađuje različite kratkoročne i dugoročne interese već kao burzovni mešetar koji procjenjuje vrijednost dionica i sukladno procjenama s njima trguje. Ne samo da niti ne razmišlja o određenim politikama kojima bi zaštitio proizvodnju u javnom vlasništvu već nonšalantno predviđa njenu propast planirajući subvencije i pogodnosti za privatni kapital. Vrhunska ironija bi bila da privatna konkurencija preuzme tržišni udjel Telekoma potpomognuta državnim subvencijama.