Krajem prošlog tjedna Hrvatska narodna banka (HNB) objavila je statistički prikaz inozemnih stranih ulaganja za prvo polugodište 2015. godine. Famozne strane investicije, čiji deus ex machina status datira još iz Tuđmanovih dana, iznosile su 498,2 milijuna eura u prvoj polovici ove godine. Iako HNB u statističkom prikazu ne vrši usporedbu s istim razdobljem lani, prema podacima iz platne bilance, iznos stranih ulaganja u prvom dijelu 2014. godine iznosio je 928,8 milijuna eura, oko 430 milijuna eura više nego u 2015. godini.
Prema podacima HNB-a, od tih 498,2 milijuna eura najviše otpada na ulaganja u trgovini, građevinarstvu i nekretninama te kemijskoj industriji. Po zemljama prednjače investitori iz Luksemburga, Njemačke i Nizozemske. U pregledu od 2003. godine, ukupna strana izravna ulaganju u Hrvatsku iznosila su skoro 30 milijardi eura, a dominirali su ulagači iz Austrije, Nizozemske i Njemačke.
Ono što je najzanimljivije i što možda ponajviše govori o ekonomskoj putanji Hrvatske u zadnje 22 godine, su podaci o najprivlačnijim sektorima za strane investitore. Među pet najatraktivnijih investicijskih lovišta u hrvatskoj ekonomiji nalaze se po redoslijedu visine investicija: banke, ostale financijske institucije, trgovina na veliko i posredovanje u trgovini, nekretnine te pošta i telekomunikacije. Ono što odmah možemo uočiti jest da iz većine ovih sektora ne dolazi medijska halabuka o birokraciji koja guši investicije. Iz čega bismo mogli zaključiti da se osnovni razlog izostanka snažnijeg investicijskog zahvata u preostalim sektorima teško može svesti na iritantnog uhljeba u općini. Prije će biti da se radi o profitnoj računici investitora i mjestu Hrvatske u globalnoj podjeli rada. Vjerojatno bi se računica investitora promijenila donekle daljnjim snižavanjem cijene rada, ali ako je to jedina poluga “razvojne politike”, nešto očito ne štima.