Zbog protuvladinih prosvjeda koji u Crnoj Gori traju već dva tjedna, odgođena je treća parada ponosa koja se trebala održati 18. oktobra u glavnom gradu ove zemlje, Podgorici. Organizatori prajda potvrdili su za BIRN da se prajd odgađa zbog aktualnih prosvjeda kojima se traži odstupanje korumpirane vlade Mila Đukanovića. Organizatori prajda – Queer Montenegro – u svom proglasu kažu kako ne žele “uticati, niti se miješati u trenutnu političko-partijsku dinamiku”. Organizatori dodaju kako žele “osvojiti ulice za sve one koji su primorani da kriju svoju seksualnu orijentaciju i rodni identitet”, te smatraju da imaju pravo na “na jednake mogućnosti za srećan i slobodan život političko pitanje”, ali i da u trenutnom, politički složenom trenutku, “njihova poruka neće stići do svih subjekata”, prvenstveno svih stanovnika Crne Gore.
Zanimljiva je također i izjava člana Queera Montenegro za BIRN, Danijela Kalezića koji je kazao kako LGTB zajednica trenutno ne može “adekvatno prezentirati svoje probleme” jer je javnost fokusirana na “politička pitanja”. Nužno se ovdje postavlja pitanje, zar i LGTB pitanja nisu politička pitanja? Kakvu budućnost može imati bilo koji LGTB pokret ako u startu ograničava svoje djelovanje na ljudskopravašku perspektivu zanemarujući političku, društvenu, a u konačnici i ekonomsku pozadinu ovog pitanja? Kako je točno podgorički prajd mislio okupirati ulice za “osobe koje moraju skrivati svoju seksualnu orijentaciju i rodni identitet” ako u startu vlastita pitanja ne smatra političkim pitanjima?
LGTB ćorsokak?
Možda je moguće da su ova pitanja promašena te da se depolitizacija LGTB pokreta izgubila u prijevodu Kalezićevih izjava, no isto tako je moguće i da se politička dimenzija priče izgubila u uobičajenoj NGO strci formuliranja vlastitih ciljeva prema zadovoljavanju kriterija raznih natječaja. Ako se radi o ovome drugome, depolitizacijom vlastitog djelovanja LGTB pokret u Crnoj Gori potencijalno je ušao u ćorsokak iz kojeg se neće moći izvući jednostavnom preorijentacijom na šira društvena pitanja nakon što potroše fondove koje trenutno crpe. LGTB pokret u Crnoj Gori u riziku je da se sam marginalizira zanemarujući činjenicu da su i ova pitanja politička pitanja koja se tiču svih.
S obzirom na rezultate različitih istraživanja provedenih u Crnoj Gori, 71 posto stanovništva smatra homoseksualnost bolešću, a svaki drugi misli da homoseksualnost ugrožava društvo, dok 67 posto stanovništva misli da je crnogorska pravoslavna crkva u pravu kad se žestoko protivi pravima homoseksualaca, politički i društveni prostor koji se potencijalno otvara za šire suradnje može uroditi uzajamnom solidarnošću čime bi problem potencijalne marginalizacije i getoizacije crnogorskog LGTB pokreta u budućnosti bio minimaliziran.